Piše: Dina Ahmetspahić
I Bog stvori svijet u svoj ljepoti i čudesnosti biljnog i životinjskog carstva, i udahnu život u čovjeka, i stvori ženu. I dade da njihov rod nastani Zemaljska prostranstva i dade im vjeru, nadu, i ljubav da im olakša surovu borbu za opstanak. A onda čovjek stvori virus i nazva ga COVID-19. Dođe drugi, pa ga nazva korona. Od tad ne znamo da li je bolest muškog ili ženskog roda, ali znamo da ubija. Potencijalno. Nekad samo slabi tijela. I muška. I ženska. Podjednako.
Do sada su žene dijelile uvjerenja da trebaju da rade za manje nadnice, da imaju podređeni položaj u društvu, da nemaju pravo na obrazovanje, pošten rad ili pravo glasa, do ekstremnih slučajeva da trebaju da budu ugnjetavane i seksualno iskorištavane. E sad još im se nametnulo uvjerenje da trebaju da obrazuju svoju djecu kod kuće pored škola, da uporedo spremaju ručak i mjesečni narativni i finansijski izvještaj za šefa, da u slobodno vrijeme uveseljavaju obitelj i zadovoljavaju ionako nezadovoljnog muža sve u okvirima stambenih jedinica. Potencijalno ova uvjerenja su promjenjiva. Ili nisu? Ali su jednako prihvaćena i od žena i od muškaraca. Gdje je nastala ta prekretnica u toku historije da smo ovo prihvatili kao standard društva – sjedi, šuti, trpi i poštuj epidemiološke mjere?
Te davne 1857. godine na 8. Mart svanuo je jedan prohladan i sunčan dan u Njujorku obasjan prosvietljenjem žena zaposlenih u industriji odjeće i tekstila, kojima je sinula ideja o jednakopravnim odnosima na radnim pozicijama. Ovo prosvjetljenje će zasijati ponovo 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz Njujork tražeći kraće radno vreme, bolje plate i demokratsko pravo glasa i za žene. To se dešava sa svjetlom, jednom kada prodre kroz zatovrenu tjelesnu ljušturu osvjetli tuđa prazna uvjerenja i stavove. Tada ljudi počinju da provide kroz pogrešne percepcije javnosti i otkriva se cijeli niz potlačenosti koje baštini jedno društvo. Ovaj duh prosvjetljenja je kao Teslin elektricitet prostrujio 1907. godine u Njemačkoj kada je revolucionarka Klara Cetkin inicirala Prvu međunarodnu konferenciju žena, da bi 1912. godine izvela milion ljudi na ulicu u borbi za pravo glasa svih žena Njemačke. Trebalo je 60 godina da lideri Ujedinjenih nacija priznaju Međunarodni dan žena te 1975. godine.
Šta smo mi time dobile? Po karanfil svake godine. A 2019. dobile smo karanfil i pandemiju. Sa svim odgovornostima i obavezama odgoja djece, online nastave, privređivanja i zarađivanja, liječenjem bolesnih, žena je prvo dehumanizirala sebe, a onda potonula u zaborav jednog muškarca, onda komšiluka, pa naposljetku i društva. Utonula je u svoj svijet dodatno nametnutih obaveza i iz njega posmatra kako se život događa mimo nje. Dugo ovo društvo trpi licemjerstvo odnosa prema ženama i nepriznavanja njihovog postojanja i cjelokupnog doprinosa razvoju jednog društva. Nije majka samo rodila sina, ona ga je i odgojila. Odgojila je ona i narodnog poslanika koji će sutra dići ruku na izglasavanju oštrijih mjera zatvaranja u kuću povodom pandemije. Zatvoriće je sa mužem, djecom, porodicom da im služi, pere, čisti, zarađuje, da ih obrazuje i odgaja, i uveseljava sve u jednom. A oni, ako budu mogli „izdržati kriznu situaciju“ će obratiti pažnju na njenu dušu i neće joj vratiti zauzetošću i odbacivanjem. Od potencijalno sive eminencije, žena je postala nevidljiva spona, koju samo njena sopstvena volja drži u životu.
Tako, u ovom trećem valu pandemije samo njeno lično prosvjetljenje je može motivisati da se izbori za svoje pravo da bar izvede djete u šetnju na svjež zrak ili zagovara ideju da ga pošalje na nastavu na otvorenom u park; da druženja sa prijateljicama se mogu organizovati kao šetnje na planini i kroz šumu, a onda krene u borbu za zaštitu okoliša, ljudske slobode izražavanja i prava na kretanje, prava na bijeg u život u cijeloj svojoj biti. Život vrijedan življenja, topline razgovora, zagrljaja i međusobnog pomaganja u izgradnji obzirnijeg društva – obzirnijeg prema onom drugom. Kada se ponovo upali to svjetlo u njoj i ugleda se kao živo biće vrijedno pažnje prošetaće i ona kao tekstilne radnice 1857. godine i povesti druge u borbu za opstanak malo humanije vrste.
