Postoji neka tiha istina u svemu ovome što živimo, a što teško priznajemo naglas.
Možda, zapravo, i ne zaslužujemo ovu Bosnu – ne zato što smo loši ljudi, već zato što nismo znali, mogli ili smjeli da je sačuvamo.
Nisu obični ljudi krivi. Krivi su oni koji su je, komad po komad, privatizovali, izdali, pretvorili u vlastiti plijen. Trideset godina su nas vrtjeli u krug, hranili nas lažima i podjelama, dok su u tišini odnosili sve što je bilo vrijedno.
Mi smo već protjerani, a da to nismo ni osjetili kako treba. Fizički možda još hodamo ovim prostorima, ali duhovno i emotivno, već odavno nismo tu.
Našu djecu gledamo preko ekrana, šaljemo poljupce preko Vibera, smijemo se praznicima, a grlimo samo onda kad neko dođe — na svadbu, ili, što je češće, na ispraćaj.
Naše kuće više nisu domovi.
Vrata se ne otvaraju, već zauvijek zatvaraju.
Na njima pauk plete svoju mrežu, mahovina polako prekriva prozore, a krovovi počinju prokišnjavati. Tišina raste, a uz nju i osjećaj poraza.
Na kraju, ostaje nam samo ime – na nadgrobnoj ploči. I neko sjećanje koje s vremenom blijedi.
Nestajemo polako, a da toga nismo ni svjesni.
Kažu – takva nam je sudbina.
Ali ja kažem: e jebo joj ja mater.
Ne zbog bijesa, nego zbog tuge.
Zbog svega onoga što smo mogli imati, a nismo.
Zbog zemlje koju volimo, ali koja nas ne zna sačuvati.
Piše: Nefic.A.
