Godine lete, dani promiču,
a ja još čujem tvoj smijeh, Badžo.
i onu ruku koja nikad nije zakasnila da pomogne.
Bio si čovjek
Bio si oslonac, pravda, osmijeh i stisak ruke.
Bio si policajac s dušom,
onaj što prvo pita “Jesi li dobro?”
pa tek onda gleda šta piše zakon.
Znao si razliku između slova i čovjeka.
I znao si stati na stranu pravde,
pa nek je i protiv vjetra.
Zato te volio narod,
zato te poštovao i onaj što te nikad nije upoznao,
nego samo čuo – “To ti je onaj Sanel… ljudina.”
U tebi nije bilo tame.
I kad bi bio umoran, uvijek bi našao snage za šalu,
za jednu iskru radosti u očima onih oko tebe.
Jer ti si znao — da je život kratak,
i da nijedan osmijeh nije uzaludan.
Znaš, Badžo…
Ne prođe dan da neko ne spomene tvoje ime.
Na kahvi, na roštilju, uz cestu,
negdje uvijek padne ono:
“E, da je sad Sanel tu…”
I svi utihnu.
Jer znaju — falio bi.
Jer fališ.
Zato ovo ne pišem da tugujem,
nego da ti zahvalim.
Što si bio.
Što si ostao.
Što još živiš — u priči, u pamćenju, u smijehu.
Srest ćemo se opet, moj dobri Badžo.
Negdje gdje mirisi mame,
gdje se ne gleda na sat,
gdje se duše prepoznaju,
i gdje ćemo opet svi biti na okupu,
kao nekad, kad je sve imalo smisla.
Neka ti je rahmet duši,
i neka te meleci čuvaju
kao što si ti čuvao druge.
Tvoj badzo Adis, tvoj prijatelj,
tvoj brat po duši…
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax2012@gmail.com
