Dr. Merdžanić /Mustafe/ Jasmin major, načelnik sanitetske službe u komandi 1. Korpusa Armije RBiH, bio je vrstan doctor i oficir, prvi doctor u Sarajevu tokom opsade grada.
Naime, početkom augusta 1994. godine u borbama 1. Korpusa na širem prostoru Crnoriječke visoravni u sadejstvu i vatrenu podršku Hrvatskog vijeća odbrane HVO – Vareša protiv snaga Vojske RS došlo je do ranjavanja jednog vojnika HVO člana minobacačke posade u jednom od vatrenih protuudara Vojske RS.
U jednom momentu oficir HVO Vareš javio je komandi korpusa da ima teško ranjenog vojnika i da je potreban hitni transport do bolnice. Komandant korpusa mu je nudio helikopter u Varešu da ga vozi u Zenicu, međutim, sve ponude su odbijene uporno je tražio da se ranjenik transportuje u Kiseljak ne smije ga poslati u Zenicu ili Visoko.
U tom momentu uključio se u razgovor (vezu) Merdžanić Jasmin koji je rekao da se on nalazi veoma blizu tog mjesta, provjerit će stanje ranjenika i ponovo javiti. Ubrzo Jasmin javlja da ranjenik mora hitno da se transportuje sa upornom molbom da ga on sanitetskim vozilom otprati i odmah da se vrati zbog toga što je ranjenika strah, a radi gradnje povjerenja između Armije i HVO.
Nakon komandantovog osporavanja da on ide sa ranjenikom jer je potreban zbog borbi koje su u toku, na kraju mu je ipak odobrio ali samo do punkta na liniji fronta između HVO Kiseljaka i jedinica 1. Korpusa u selu Tušnjići oko 5 km ispred Kiseljaka. Pri odobrenju komandant korpusa je izričito naredio oficiru HVO da javi u Kiseljak i da iz Kiseljaka HVO pošalje svoje sanitetsko vozilo na punkt radi preuzimanja svog ranjenika, a Jasminu da ne ide dalje od punkta.
Po dolasku Jasmina sa ranjenikom HVO na punkt u Tušnjiće, javio je da ga niko ne čeka radi preuzimanja ranjenika, pitao je vojnika HVO na straži na punktu ali nije znao ništa. Nakon toga Jasmin je od komandanta korpusa tražio da ga odveze do doma zdravlja u Kiseljak da ga preda i da se odmah vrati.
Komandant korpusa je odbio prijedlog Jasmina konstatacijom da ne smije da ide u Kiseljak zbog toga što tamo još nije sigurno. Na odbijeni prijedlog Jasmin je rekao, ja sam pod Hipokratovom zakletvom neće meni ništa, na što mu je komandant korpusa odgovorio da Hipokrateva tamo ne važi, ostavi ranjenika i njegovog pratioca tu i neka stražar javi u Kiseljak da dođu po njega.
Nažalost Jasmin je na svoju ruku produžio u Kiseljak do doma zdravlja da ga preda, od tada se Jasminu Merdžaniću gubi svaki trag, ni dan danas se ne zna tačno šta se desilo Jasminu i gdje su mu kosti. Jasmin ima sina koji je sada također doktor i suprugu Amru.
Njegova majka je više puta kritikovala zašto se niko ne sjeti Jasmina i njegovog djela i zašto mu se ne pronađu kosti da mu može Fatihu proučiti.
Na zahtjev Jasminove porodice i roditelja u postratnom period puno puta je pokušano putem raznih institucija i uglednih ljudi doći do tijela Jasmina Merdžanića, međutim, sve je bilo uzalud. I dan danas njegovi suborci i branioci Sarajeva, a posebno njegova porodica želi samo da dođe do tijela (kostiju), pri tome ne postavljajući ni u jednom trenutku pitanje nečije odgovornosti da li je ima ili nema, ne traži se ničija odgovornost.
Djelo Srđana Aleksića je svakako djelo divljenja svakog normalnog čovjeka, ime ulice po njemu trebaju imati svi gradovi u Bosni i Hercegovini, a ne samo grad Sarajevo. Srđan Aleksić spašavao je Bošnjaka, Jasmin Merdžanić spašavao je Hrvata. Najmanje je bitan taj etnički prefiks, oni su živote položili boreći se i braneći čovjeka prije svega, bez njihovih djela nećemo imati budućnosti. Također i Kiseljak i Sarajevo bi trebali imenovati ulice i po imenu Merdžanić Jasmina zbog njegovog djela.
Izvor: FOTDOOR
