„Lijepe laži ne pomažu, a gorke istine mogu biti ljekovite.“ (Izetbegović, „Sjećanja“)
O insanu, pa ja sam crna roda, ponosna Ciconia nigra, jesi li ti moj ahbab, moja crna boja?
Nemoj misliti, o insanu, da crna boja zlo znači, noć crnu krase zvijezde i obasjava je mjesec, koji nikad ne dozvoljava da ona ostane u tami, sama. Tamu i gorčinu istine ukrase istinite zvijezde i mjesec, zatim imamo čarobni prizor najljepše noći nad našim sokakom.
Zvijezdu nam daruje naš ahabab kad nam istinu kaže, ta zvijezda osvijetli još jedan dio noći, o insanu, kada bi znao vrijednost tih zvijezda! Svaku moju perku u crno su svojom istinom obojali, gorkom i teškom, moji ahbabi. Znaš li, o insanu, kako sam postala crna, zašto tijelo moje, više nije bijelo? Zapalili su moja krila, plamenom koji dim ispušta, ali ne razara. Plamen se sastoji od blistavog sjaja, unutrašnje snage i vatrenog žara, ali je blistavi sjaj u njemu zato da bi svijetlio, a vatreni žar zato da bi gorio. Od dima su krila moja crna, a ja crna i nikada svijetlija i svježija kao sabahsko jutro u našim avlijama. Samo istina može stvoriti tamu koja svijetli, svježinu poput sabahskog jutra u avliji, okružen prirodom i ahababima, jer jedino ahbab istinu priča. Ahbab zna da je dim istine gorak, ali bitnije mu je da letim, jakim crnim krilima, u svijet blistav i svjež poput mene. Znaš li, o insanu, koliko mi je teško bilo pronaći moje ahbabe, koji su vatru blistavu, punu vatrenog žara, zapalili?
Dim jeste gorak, jak i za podnijeti težak, ali nemoj insanu da te hvata srklet od dima, on je tu da stvori crnilo, sjajno, neovisno, jaka krila sa kojima će da te izdigne iznad onih koji nisu insani. Sve je gorko onoliko koliko mu mi dopustimo da bude, sve je crno onoliko koliko mi crnilo smatramo košmarom. Ne treba se bojati ahababa od kojih će naša krila biti crna, neka te je strah onih od kojih ti gori zemlja pod nogama i nebo iznad tebe, a ti si i dalje bijele boje. Neka sam od istine, vatrene i gorke crna, bar nisam bijela i okružena slatkim mirisom, dok se oko mene kamen po kamen izmiče, sve se ruši i odronjava. Na nebu letiti ne mogu, zemljom hodati ne mogu, ali oko mene je sladak miris i ja sam bijela.
Je li to dovoljno? Bojim se ljudi, ljudi koji lažu, crnog jezika, ali ta crna boja nema sjaj i svježinu kao boja moga perja. Njihov jezik je crn, crn od poganluka njihovog srca, srca okovanog tamom i samoprezirom. Laž ima razna svojstva, duša se njome najprije raznježi, onda iznemogla posrne, ali kada do razuma i spoznaje dođe počinje da kliče, vapi i postaje poput kamena u peći što se raspada u dijelove. Nema ničega nepostojanijeg nego li je laž, ona vehne i mijenja se poput poljskog cvijeća kada padne prvi žuti list na zemlju, već od laži uništenu. Laž je destruktivna, ona ne boji perje, ona uništava svijet tako da nijedna roda poput mene nema svjetlo, avliju i svježinu, samo miris i slatkoću koju mu daje kap po kap. Istina je sa prvom kapi gorka, ali zatim stvori najslađi svijet oko nas. Za laž se ne može reći isto, slatkog ukusa jeste, ali kada prestane njen dotok u naš sistem, počinje pakao. Pakao razočarenja, uništavanja imaginarnog svijeta izgrađenog na temeljima lažnog kamenja, u paklu je konstantno sunce, sunce koje svojom toplotom stvara požar, to više nije plamen od blistavog sjaja, unutrašnje snage i vatrenog žara. Taj plamen se sastoji od magme i lave, enormnosne unutrašnje snage, koji uništava sve što dotakne. U paklu nema istinite noći ukrašene zvijezdama i mjesečevom svjetlošću. Na vama je izbor, ili pakao ili zvjezdano nebo. Laž je put kukavica i slabića, nespremnih da se suoče sa surovim svijetom, svijetom gdje svako godišnje doba mora da uništi ono prethodno da bi ono postojalo. Istina je put jakih, odlučnih i snagom izgrađenih insana, spremnih da žive u svijetu gdje ljeto strpljivo čeka zimu da završi, pa da onda ono zasija. O insanu, pođi sa mnom, na krilima istine, uhvati se za crna krila moja i uživaj u čarobnom prizoru neba iznad sokaka!
