Edin Salčinović, književnik i novinar, otkriva motive za nastanak njegove prve knjige priča “Bespotreban čovjek” (IK Vrijeme Zenica), uvide u njen smisao i tematske okosnice
”Bespotreban čovjek” je ozbiljan pokušaj da se napiše sveobuhvatan portret jednog neprilagođenog čovjeka, u stalnom spajanju činjenica i fikcije. Radi se o zbirci od pet priča, pet pulp komada iz crne hronike, koja je književni prvijenac Edina Salčinovića. U ovom razgovoru autor otkriva motive za nastanak zbirke, uvide u njen smisao, tematske okosnice i mnogo toga drugog vezanog za “Bespotrebnog čovjeka” i književnost sadašnjeg trenutka.
Kada sam pročitala da ste svom liku dali zanimanje “istraživač noćnih mora”, rekla sam: čekaj, znam ovo! I pomislila na ulogu Jakea Gyllenhaala u filmu “Nightcrawler”. Što ćete i sami spomenuti nekoliko stranica kasnije. Pa evo: kakva je sve razlika između istraživača Adema Džanke i Louisa Blooma?
– Izvorni istraživač noćnih mora je Dylan Dog. Poput njega, Adem Džanko slijedi impulse koje emituje peto i po čulo. To je mali omaž Tizianu Sclaviju, Paoli Barbato, Robertu Recchioniju i ostalim scenaristima u serijalu. Kao mladić, dugo sam maštao da ću im se jednog dana pridružiti. Može se reći da Adem Džanko ne želi da postane Louis Bloom. Ono što je Bloom na početku, to je Džanko na kraju. Sa Bloomom je zanimljivo to što je shvatio kako naša civilizacija uživa u senzacionalnim slikama smrti i odlučio da se time okoristi. On u jednom trenutku počinje aranžirati mjesta zločina ili nesreće, jer mu sirovi snimci više nisu dovoljni, a u finalu i režira sam zločin.
Prolaz u drugu dimenziju
Uvjeren cijelim bićem da ljudi čine samo ono na što su primorani, on se pretvara u nasilnika, sadistu i zločinca. On nije sposoban za ljubav, prijateljstvo, saosjećanje, toleranciju i razumijevanje, a jedina socijalna relacija koja ga motiviše je ucjena, na početku filma on je žrtva u društvu koje funkcioniše na takvim principima, da bi se do kraja pretvorio u zlostavljača. Louis Bloom iznevjerava moralističku predrasudu o bezgrešnosti siromašnih, dok je Džanko žrtva dosljednog nošenja takvog morala.
Džanko je mlad čovjek s “istančanim osjećajem za besmisao” kojeg su privlačili slučajevi u kojima se otvaraju pukotine u vidljivoj strukturi stvarnosti. Šta to sve znači u kontekstu ove knjige?
– Adem Džanko je mladić koji se ne uklapa u socijalnu zajednicu. Osjeća se moralno, pa i intelektualno, superiornim. Mrzi posao koji radi, nema prijatelje, opsjednut je erotskim fantazijama, za sve što mu se događa razloge i uzroke nalazi izvan sebe. Prije svega u društvu, kulturi u kojoj živi, naposljetku u metafizičkoj strukturi svijeta. On se ne može identificati sa stvarnošću. Zbog toga traga za prolazom u drugu dimenziju. Iz te nepodudarnosti sa svijetom rađa se niz nesporazuma koji imaju banalna, bizarna ili apsurdna razrješenja. U konačnici, on je jedna groteskna figura koja sebe doživljava kao tragičnog heroja, dok se pojavljuje kao savršen komički tip. Osim toga, moglo bi se reći da je radnja knjige reakcija na ideju o zastarjelosti čovjeka, koju nam je davno ponudio Günther Anders.
Anders tu objavljuje kraj praktično svega: svijeta ljudi, umiranja, slobode, historije, mašte, zbilje, prostora i vremena, ideologija itd. Znači li to da se Ademov svijet potpuno i bespovratno rasuo ili ipak ima nade?
– Postoji rečenica koju volim ponavljati: kada bi književnost imala zadatke, njen jedini zadatak bi bio da na ontološkoj mapi svijeta popuni mjesta pesimizma. Ali, čovjek je skup proturječja. Dok izigravam propovjednika pesimizma, ja se zapravo ponašam mnogo banalnije. Redovno odlazim na posao, na kraju mjeseca plaćam režije, družim se sa prijateljima i porodicom, kada imam vremena, odem na koncert, opuštam se igrajući videoigre. Dakle, ne ponašam se kao da se svijet potpuno raspao. Mislim da to vrijedi i za Andersa. Ne treba zaboraviti da je on bio antinuklearni aktivista. Ako se svijet raspao i nema nade, zašto biti aktivista? Zar nije zastario i aktivizam? Da ne govorimo o tome da je radio u fabrici, bio je neki potrčko u Hollywoodu, turistički vodič u Metropolitanu, dakle, nije se ponašao kao da nema nade. Moglo bi se reći da tamo gdje je mnogo zla, uvijek ima i nade, ali ja mislim da je život mnogo banalniji od svega toga. I književnost i filozofija nam trebaju kada pritisak banalnosti postane neizdržljiv.
Demonološki motivi se pojavljuju u svim pričama. Kako shvatiti njihovo prisustvo u zbirci?
– Historičar Kurt Flasch, autor knjige “Đavo i njegovi anđeli”, primjećuje da niko nikad nije vidio Boga, ali đavola jeste. Satana je uvijek bio prisutan u historiji evropske misli, iako ne potiče iz Evrope. “Đavo i njegovi anđeli” stekli su biografije i podlijegali tržišnim kolebanjima. Možda se njihova priroda danas promijenila, ali su bili dugotrajan historijski fenomen. Učenja o demonima bila su teorijska, ali su ujedno bila i dio društvene prakse, zdravstva i sudova. Recimo, sistematski lov na vještice razvio se u 15. vijeku i završio u Nizozemskoj početkom 17. stoljeća, u Engleskoj i Francuskoj krajem tog vijeka, u Njemačkoj, Švicarskoj, čak i Poljskoj, bilo je slučajeva i u 18. stoljeću. Proučavaoci đavola u 21. vijeku rijetko vjeruju u Satanu, pakao i vještice, ali materijale nastoje proučavati objektivno i historijski pravedno. I sam Flasch naglašava da ne vjeruje u đavola. On kaže da je đavo današnjice oslabio, izgubio je većinu starih funkcija i služi za individualne grijehe, dijabolične zločine i nemile historijske promjene. Takvi su i demoni u ovoj knjizi, oni se ne pojavljuju, ne materijaliziraju se, osim na simboličkom planu i u psihološkom životu nekih likova. Uglavnom se spominju u trenucima kada treba pokrenuti radnju, kada kompoziciji treba novi impuls, pa bi se moglo reći da funkcionišu kao katalizatori. Drevni mitovi su u temeljima naše civilizacije i recentnoj književnosti nije strano da se njima bavi. Interesantan je pokušaj Neila Gaimena da tematizira taj svijet mitoloških bića sa romanom “Američki bogovi”. Treba spomenuti i dosta uspješniju duologiju Viktora Olegoviča Peljevina, romane “Empire V” i “Betmen, Apolo”.
U zbirci su mi se naročito dopali dijelovi u kojima se izravno obraćate čitatelju ili se osvrćete na samu književnost. Priče se odvijaju u bulgakovljevskom svijetu i nose atmosferu velikih književnih djela koja su tematizirala onostrano. Šta Vam je još koristilo kao podsjetnik ili čak kao uzor u pričama o vragu?
– Knjiga se strukturom i kompozicijom vraća jednoj predromanesknoj formi, zborniku uokvirenih novela. Ta je forma, uvjetno rečeno, bila popularna u dobu kada su se i đavo i demoni mnogo češće pojavljivali u svijetu. Obnavljanjem forme, nekako je razumljivo da i oni uskrsnu. Inspiracija pulpom, kao žanrom koji je obilježio 20. stoljeće, svakako je prenaglašena. Čak i dizajn knjige ukazuje na to. Ima tu i nešto od gotskog horora, filozofije apsurda i pesimizma, kršćanske demonologije i islamskog misticizma. Također talijanski strip, već sam spomenuo neke scenariste, njima treba dodati i Gigija Simeonija (izdvojio bih njegov strip “Oči i tama” u kojem je junak također novinar), Carla Ambrosinija (njegov serijal Napoleone, još jedan outsider, drugačiji od onih koje smo ranije spominjali) i Morena Burattinija. Fabulativni materijal zaista sa uzimao iz novinskih crnih hronika. A da počnem nabrajati sve pisce koje volim, bojim se da bi čitaoci pomislili da je previše neukusno.
Kao kontrapunkt nadrealnom stoje obični likovi iz bosanske svakodnevnice – inspektor Semir Selmiragić, tužitelji, novinari itd. U priči “Šarada” Džanko se pita: “I eto, htio sam znati koliko je u priči stvarnosti, a koliko šećera.” I evo, zaista: u kakvom su odnosu stvarnost i fikcija u zbirci?
– Ako bismo se držali te proporcije: deset posto stvarnost, sve ostalo šećer. Prikazani svijet je potpuno imaginaran, u početku nisam htio da ga se može identificirati sa nekim konkretnim mjestom. Htio sam napisati priče koje su podjednako moguće na bilo kojem mjestu. To je bilo loše i hvala čitaocima rukopisa koji su mi to sugerisali. Shvatio sam da će rukopis biti uvjerljiviji ako se radnja smjesti u neki konkretan prostor i jasno određeno vrijeme.
Centralna narativna svijest
Naravno, to je morao biti prostor koji poznajem, sa detaljima na koje će čitaoci reagovati. Sve je bilo prilično grubo skicirano, pa je moj urednik, Kenan Efendić, nakon što je pročitao rukopis, tražio da raspišem te dijelove. Dodao sam još tridesetak kartica i ispostavilo se da je efektno. Barem prema reakcijama čitalaca, čini mi se da su publici ti pasaži koji podsjećaju na našu svakodnevicu najzanimljiviji.
Doziranog humora u zbirci ne nedostaje i on je upravo namijenjen likovima sa kojima Džanko radi – inspektorima i policajcima. Zašto Vam je bilo važno da ih na taj način predstavite?
– Iako volim karikirati, nije postojala neka namjera. Ta slika je dolazila postepeno, kako se nametala Džankina perspektiva. Karikature su došle u posljednjoj verziji, kada sam se ja već potpuno povukao. Ti portreti se mijenjaju, onako kako se u knjizi smjenjuju pripovjedači. Inspektor Semir Selmiragić pojavljuje se u bar tri verzije sebe, ali je na kraju svaka ispala makar blago karikaturalna, jer se svi ostali glasovi prelamaju kroz Džankinu perspektivu, on predstavlja centralnu narativnu svijest. Naravno, to je polučilo i određeni estetski efekat. U tim karikaturama ogleda se Džankin karakter. Do izražaja dolazi njegova djetinjasta mašta. Iz njegove perspektive svijet jako liči na crtani.
Priče imaju ritam filma, neki dijelovi podsjećaju na atmosferu Lynchovih filmova, na “The Ninth Gate” Romana Polanskog i tako dalje. Da li je bilo lakše o epizodama iz života Adema Džanke misliti u filmskim slikama?
– To je zanimljivo pitanje. Mislim da taj postupak, da pojednostavimo stvari, možemo nazvati organska naracija. Književnost je njime vladala stoljećima prije nego što se pojavio film. Ako se dobro sjećam, Šklovski je primijetio kako junaci devetnaestovijekovnih romana izgledaju kao da su iz mnoštva perspektiva predstavljeni različitim optičkim spravama. Filmu je trebalo neko vrijeme da osvoji taj postupak. Događalo se i nešto naizgled paradoksalno, dok su pisci poput Alaina Robbe-Grilleta pokušavali imitirati filmsku kameru, ta mašina je imitirala Guya de Maupassanta. Ali film je brzo stabilizirao svoju naraciju. U jednom periodu u Hollywoodu je bio običaj da se nakon pojavljivanja filma štampaju romani kao neki oblik proširenog ili dopunjenog djela. Nešto takvo nedavno je uradio Quentin Tarantino, nakon filma “Bilo jednom u Hollywoodu”. Prije njega i Guillermo del Toro nakon filma “Oblik vode”. Sa druge strane, mnoga prozna djela stekla su slavu nakon ekranizacije. Pisci su shvatili da im filmska kamera nije neprijatelj, nego koristan saputnik. Danas stvari stoje nešto drugačije, čini mi se da i pisci i filmadžije trebaju strahovati od umjetne inteligencije. Ali ko zna, možda se ispostavi da je i AI koristan član putujuće trupe.
Jedno se pitanje samo nametnulo u ovom razgovoru, a to je – koliko je Edina Salčinovića u glavnom junaku ili možda u njegovom kolegi iz kulture Salčinoviću?
– Proveo sam šest divnih godina kao urednik kulture u Oslobođenju. Salčinovića, urednika kulture u Drugoj zoni, magazinu u kojem radi Adem Džanko, modelirao sam kao vlastitu karikaturu. Sigurno sam se i ja, bar ponekad, držao visoko, bio arogantan i nadobudan, glumio misterioznog tipa. To je, gledano sa strane, moralo biti smiješno. Karikaturalno. Svjestan sam da sam i ja smiješan, da mi se ljudi smiju, i to mi je zabavno. Sa Džankom ne dijelim društveno iskustvo. Posudio sam mu dio svoje lektire, ali i ta djela različito vrednujemo. Lik je modeliran kao reakcija na neke fikcionalne junake koji su mi zanimljivi. Spominjali smo Dylana Doga i Louisa Blooma. Ima ih još. Recimo Nicholas Urfe, lik iz romana “Čarobnjak” Johna Fawlesa, ili Jake Donaghue, junak romana “Pod mrežom” Iris Murdoch. Ima ih još.
U priči “Zbogom, Chico i Tadeuse” Vaš se junak pita: “Šta činiti kada napišete književnu priču? Nikad nisam završio neki uzaludniji posao. Imalo je smisla sve dok nisam stavio posljednju tačku”. Možete li se poistovjetiti sa njegovim zapažanjem i, stvarno, šta nakon ove zbirke?
– Imao sam sreću da ne moram postavljati to pitanje. Uvijek sam znao šta ću sa onim što napišem, što možda i nije dobro. Ili nije uvijek bilo dobro. U svakom slučaju, nikada nisam pomislio da je pisanje uzaludan posao. To je izvor zadovoljstva, samo je u čitanju veći užitak. Ja sam, prije svega, čitalac.
Entitet u kojem je sve dozvoljeno
Ne znam šta će biti nakon ove knjige, ali imam dosta građe, prikupljenog fabulativnog materijala, ako uspijem naći vremena, iz toga će nastati još nekoliko knjiga.
”Bespotreban čovjek” je književnost kakvu u kontekstu domaće produkcije nemamo priliku često čitati. Šta mislite o domaćoj književnoj sceni?
– Moram priznati da više čitam prevedenu, nego domaću književnost. Ipak, i čitam i pratim događaje na sceni u dovoljnoj mjeri da mogu reći kako imamo i dobru književnost i uspješne autore, pogotovo kada se uzme u obzir da nemamo književnu industriju. Roman Senke Marić “Kintsugi tijela” nedavno je ušao u uži izbor za EBRD nagradu, zajedno sa naslovima dvoje nobelovaca. Zbirka “Zovite me Esteban” Lejle Kalamujić imala je jako dobru međunarodnu recepciju. Također i roman Lane Bastašić “Uhvati zeca”. Haris Imamović je prošle godine objavio interesantan, drugačiji roman, “Vedran i vatrogasci”. To je mali dio recentne produkcije koja ima šta ponuditi. A nova generacija će svakako donijeti svoje teme i pristupe, u to ne sumnjam. Svaka generacija je u književnosti donijela nešto svoje.
Je li književnost za Vas mjesto neupitne slobode na kojem je moguće sve što nikada i nigdje nije?
– Apsolutno. Književno-umjetnička fikcija je entitet u kojem je dozvoljeno sve reći. Po tome se razlikuje od građanskih zakonika, historiografske literature, publicističkih i naučnih djela i svetih knjiga. Naravno, književnost ima imanentne zakone, a slobode bi trebale podjednako važiti i za pisce i za čitaoce. Ne treba zaboraviti ni da između fikcionalnog svijeta i stvarnosti postoji granica. Još je Boris Aleksandrovič Uspjenski upozoravao da je opasno dirati tu granicu, ekspanzija realnosti u fikciju uglavnom rezultira nasiljem, i nad životom i nad umjetnošću. Postoji cijela historija takvih slučajeva. Moglo bi se dodati da važi i obratno.
Izvor: oslobodjenje.ba /
