Od momenta kad sam postala starija sestra, znao je kako da mi ukrade srce. Njegovo prisustvo bilo je toliko snažno da sam ga gotovo mogla osjećati i kad nije bio tu. Iako su naši svjetovi bili različiti, nijednog trenutka nisam imala sumnju u to da je on moj najbolji prijatelj, moj oslonac, moj svijet. Od kad se sjećam, djelili smo gotovo sve—smijeh, suze, tugu, radost, ali najviše od svega ljubav. Ljubav koja nije poznavala prepreke, koja nije imala granice.
Moj brat je bio specijalan, na način koji su samo oni poput njega mogli da razumiju. Život je za njega bio drugačiji, svijet oko njega je bio zbunjujući, ali on je gledao kroz oči koje su bile nevinije, čistije. Iako mu nisu bile potrebne riječi da bi nešto rekao, znao je da komunicira na način koji je bio dublji od svih onih suvišnih razgovora koje sam vodila s drugima. Njegov svijet nije bio oličen u pravilima i normama koje su svi oko nas pratili. On je bio oslobođen svega što bi ga moglo sputavati, i to je bila njegova snaga.
Iako su mnogi gledali s dozom sažaljenja, ja sam ga gledala sa ponosom. Da, postojali su trenuci kad je bilo teško, kad je trebalo da se izborimo s nečim što su drugi smatrali “normalnim”, ali zajedno smo kroz sve to prolazili. Nikada nisam željela ništa da mijenjam. On je bio moj svijet, a ja njegov .
I sada, dok gledam u budućnost, srce mi nađe svoj ritam, a oči se navlaže suzama koje ne mogu da zadržim. Zamišljam život bez njega i pitam se: kako bi sve izgledalo da nije bilo tog posebnog bića koje je učinilo svaki dan vrijednim? On nije samo bio moj brat – bio je moje sve. On je bio razlog zbog kojeg sam naučila šta znači stvarna ljubav, bez ograničenja, bez stresa, bez pitanja. Ljubav koja je uvijek bila jednostavna, iskrena, i neizmjerno jaka.
Zajedno smo prošli kroz sve – kroz nevolje, kroz smijeh, kroz tišinu, ali i kroz ona neizgovorena obećanja koja se daju pogledom, gestom, dodirom. On je bio moj svijet i bez njega, vjerovatno, ne bih bila ova osoba koju danas poznajem. On je učio mene kako da volim, kako da budem strpljiva, kako da cijenim male stvari i svakodnevne trenutke.
Gledam ga sada, kako je uvijek tu, uz mene, kroz svaki korak života, i shvatam da ljubav koju smo izgradili nije samo vezana za prošlost. Ona se nastavlja, svaki dan, svaki trenutak. I, iako život ponekad može biti surov, njegova ljubav me podsjeća na to da ne postoji ništa što je dovoljno snažno da nas razdvoji. Niko ne može da razori ono što smo stvorili zajedno. Jer ljubav nije nešto što se samo osjeća – ona se živi. I dok budemo zajedno kroz svijet, nikada nećemo stati. Jer naša priča je vječna.
Piše: Emna Muratović
