Ustala u 3 jutros. Ni zaspala poslije nisam. Sanjala staru majku. Pa mi cijeli dan mi u mislima…
Strka jutros. Sve troje na posao. Cipele se obuvaju i kosa se veže u letu. Onaj Moj već vani sjedi u autu. Čeka. Legne na sirenu. Jurimo niz stepenice. U autu se zakopčavamo i popravljamo.
-Kao da nas je desetoro. -komentariše Oluja.
-Jest, vala. -dodaje njen ćaća.
Moja jutra s njom bila su nevjerovatno spokojna. Budila sam se u toploj sobi, uz miris domaće kafe. Sjedila s njom na sećiji, srkala kaficu iz fildžana i cvrkutala. O Družbi Pere Kvržice, o Borisu koji me je izazivao, o kosturu u kabinetu biologije i hemije i starom profesoru Đuri. O pokušaju treniranja rukometa i poražavajućem osjećaju da imam dvije lijeve, o Mi djeca s kolodvora Zoo… I tako godinama… Teme su se mijenjale. Toplina sobe, miris kafe i njena nježnost i ljubav ostale iste. Nepromjenjene.
Moja kosa je oduvijek bila duga. Kovrdžava. U malom hodniku na ulazu u stan cipelarnik i ogledalo. Kad se obučem, čekam je u hodniku mirno, kao vojnik. Stane i rasplete moje pletenice od prethodnog dana.
-Samo da ih malo zagladim,-kaže. Pa lagano češljem. Jednu stranu, pa drugu. Pa mi poljubi potiljak. Pa miriše… Pa ih lagano složi. Od satenskih mašnica na početku osnovne škole, došle smo zajedno do pubertetskih crnih, tankih gumica na kraju pletenice.
-Klipara velika, -znala je reći. –A još mirišeš na bebu…
Došli po mene na posao. Sjednem otpozadi, s Olujom. Zagrlim je. Skraćivala bi kosu. Razmišlja o prelazu iz tamnog u svijetlo. Smatra se mladom, zaposlenom ženom. Promjena joj treba.
-Slušaš li me uopšte?-pita.
-Ne. Njuškam te, kćeri.
-Daj, mama, molim te. Uozbilji se. Pričam ti o stvarima koje su mi bitne. Tata ionako kaže da sam mu ljepša s pramenovima. Jest da mi je žao dužine al’ nije ruka, narašće. Et’. Ne reaguješ. Tataa! Reci joj, opet se isključila. Sigurno opet nešto o poslu. Sabira i oduzima…
Smješkam se. Fino mi. Volim kad u njemu traži podršku. Volim kad ovako čavrlja i ne gasi se.
-Reci joj nešto, Alma. Uključi se.-smije se Onaj Moj.
– Klipara velika, -kažem. –Šta reći osim: klipara moja, a još miriše na bebu…
