Tekst: Dina Ahmetspahić
Nisam sigurna koliko ljudi shvataju važnost slobode ispoljavanja religijskog uvjerenja na ovim prostorima od davnina. Datira to od vremena kada su “heretici” bježali sa zapada od rimo-katoličke inkvizicije i sa istoka od stroge dogme bizantskog carstva.
Svi ti “heretici” (krstjani, oksitanci, paterni, bogumili, jevreji, itd.) su bili ljudi od vjere, ali protiv intitucionalizacije religijskih uvjerenja i davanja danka (tj. poreza) crkvi. Bježeći od krstaških ratova, inkvizicije i terora pronašli su svoj dom, slobodu i mir baš na teritoriji Bosne i Herecegovine. Tu formiraju i svoju autonomnu religiju “crkvu bosansku”. Crkva bosanska je ustvari bila jedna hidža, kuća bez nekih velikih crkvenih obilježja, zbog skrivanja od inkvizitora, ali je okupljala ljude sa velikom vjerom u Boga Jedinoga. Crkva bosanska je imala sopstveni kulturni razvoj, i prevodeći Bibliju na ovdašnje jezike pisali su glagoljicom, bosančicom i ćirilicom. Bosanska crkva je imala i jak politički uticaj i dugo je bila vjera kraljevstva bosanskog. Kulin Ban je pod pritiskom pape Inocenta III posljednju godinu svoje vladavine primio katoličanstvo, ali samo kako bi zaštitio žitelje zemlje bosanske koje nije htio predati inkviziciji, nije dao pokoriti i spaliti svoj narod. U 15. stoljeću Otomanski Turci uvode novu religiju, Islam, na ove prostore. S ovime zadaju pečat da na teritoriji BiH uvijek budu prisutne 4 monoteističke religije (zajedno sa svojim redovima dominikanaca, franjevaca, evangelista, episkopske patrijaršije, sunita, derviša, aškenaskih i sefarsdskih judejaca). Taj duh vjere u slobodu ostaje i opstaje kao duh otpora kontra okupatora i za vrijeme II svjetskog rata, i posljednje agresije na BiH. Partizani i borci teritorijalne odbrane BiH su pokazali veliko srce u borbi protiv mnogo jačeg protivnika, naoružanijeg, sa spremnim vojnim ciljevima i strategijama da fašistički okupira bosanski teritorij. Takvi ljudi su oduvijek nastanjivali ove prostore, srčani i uvijek spremni za odbranu svoje slobode, i slobode vlastitih uvjerenja.
Nema jedne glavne religije koja preovladava teritorijom i narodima Bosne i Herecegovine. Nema jednog uvjerenja, niti jednog naroda.
Prema mojim ličnim uvjerenjima i bašča je ljepša kad u njoj rastu i ljiljani, i ruže, kaćuni i lale, nego kad je samo travom zastrta; ali i religijskim kada se u Kur'anu spominje:
«Da je Bog htio, jednim bi vas narodom učinio». (El-Maide, 48)
Vjerska sloboda, koja uključuje slobodu savjesti, pa tako i slobodu uvjerenja je ljudska sloboda i pravo koju Božija riječ jasno i nedvosmisleno naglašava. Uzvišeni Bog u Kur’anu poručuje muslimanima koji se trude dokazati drugima da je Islam prava vjera (kao što se uostalom i židovi i kršćani trude dokazati da je njihova vjera jedina ispravna) da svaki čovjek bira svoj odnos prema Bogu ili ga uopće ne bira:
”U vjeri nema prisile” (El-Bekare, 256.)
»A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio…« (Hud, 118.)
Dragi Bog ide dotle da Svoga Poslanika upozorava da je vjera osobna stvar svakog pojedinca : »A da hoće Gospodar Tvoj na Zemlji bi svi bili vjernici! Pa zar ćeš ti svijet prezirati zbog toga što oni odbijaju postati vjernici?« (Junus, 99.)
Sarajevo, tzv. Evropski Jeruzalem, je oduvijek čuvao taj duh kozmopolitizma i ostaje i dan danas grad simbol zajedništva i otpora.
Pišem ovo jer pretpostavljanje nacionalnih identiteta ispred vjerskih sa potpisivanjem Dejtonskog sporazuma je dalo jednu drugačiju sliku Bosne i Hercegovine. Jednu sliku borbe tri naroda za teritorij i njene resurse. A istina je ustvari, da su svi narodi jednako dijeli ovu zemlju uvijek, živjeli u miru s komšijama, i da su strani uticaji pokušavali to da shvate kroz svoje ograničene prizme i zbog vlastiti interesa davali pristrasnost jednom narodu i nametali svoje dogme.
Danas svjedočimo unitarizaciji pravog Jerusalema, pretpostavljanju jedne vjere i jedne nacije nad okupiranom palestinskom zemljom. Bosna i Palestina dijele istu sudbinu, ali ljudi trebaju da čvrsto stoje na istini i odbrani svoje slobode bez politizacije i polarizacije.
Neka bude mir na našoj zemlji bosanskoj, i njihovoj zemlji palestinskoj; a i nama da prigrlimo različitosti i nastavimo zajedno štiti od okupatora, pardon investitora, blagodeti ovozemaljske poput naših voda, rijeka, šuma, ruda…
