Borba za istinu i pravdu smisao je života doajena bh. novinarstva Saliha Brkića, rođenog Mostarca sa adresom u Tuzli. Pisao je i izvještavao o mnogim temama, a u ratu i poslije njega o stradanju Bošnjaka u Podrinju i šire. Autor je brojnih dokumentarnih filmova, njih oko 40. Dobio je desetke novinarskih nagrada, među kojima i Povelju Hasan Kaimija za životno djelo.
Ovaj historičar vremena nedavno je završio svoj drugi dokumentarni film o heroini nani Fati Orlović “Nana Fata stigla do pravde”, koju dvije decenije prati u njenoj borbi, a sve to zabilježio je i okom kamere.
Film će premijerno biti prikazan 5. novembra u Brezi, a u organizaciji BZK Preporod, a onda, vjeruje Salih, i u drugim bh. gradovima.
– Bio sam uz nanu Fatu sve ove godine. Saznao sam za njen slučaj, pronašao sam je i tako je počelo naše druženje. Starili smo zajedno 20 godina, ali dočekali smo pravdu, hvala dragom Bogu. Ona je oboljevala od svega toga, ali nije ni u jednom trenutku posustala da bi na bilo kakvu naknadu pristala da crkva ostane tu, a s druge strane sudovi, policija RS-a, crkva, crkvene općine, sve su činili da se crkva ne ukloni, pa i vladika Kačavenda, on je to na svaki način opstruirao. Išli smo zajedno na suđenja, bili smo zajedno na optuženičkoj klupi.
Sve ćete to vidjeti u filmu. Imaju direktni snimci sa suđenja kada ona vrišti, viče i pokazuje ruke gdje je zasječena nožem, i to, što ona kaže – pungavom čakijom. Ja sam četiri-pet minuta poslije njenog ranjavanja stigao u Konjević Polje, tako da je krv još tekla iz ruku kada sam je snimao. Kiša je sipila, bila je lokva krvi. Išao sam po bolnicama, obilazio je, na suđenjima, optuživali su je najstrašnije. Optuživali su je da je napadala i vrijeđala policiju, čak i specijalce da je tukla. Da je nekom velikom svijećom lupala popa i ganjala ga oko crkve. Jedna nena, a pop ima 100 kilograma, dakle ogromna grdosija, i eto jedna ga starica ganjala. Bilo je situacija kada je i sud odbijao takve optužnice protiv nje. A nju su ranili na drugi dan Bajrama – govori Salih.
Od 30 sati snimljenog materijala najprije je 2013. godine nastao film “12 godina muka Fate Orlović”, koji je dobio specijalnu nagradu na međunarodnom Tuzla Film Festivalu, a sada i drugi dio ove priče “Nana Fata stigla do pravde”. U 35 minuta Brkić je uspio uokviriti priču i zajedničku borbu sa nanon Fatom. Nikada nije mislio posustati, ugasiti kameru i napustiti nanu Fatu, jer, ističe, vjerovao je u pravdu.
– Nana Fata je bila žrtva nasilja od sistema jednog entiteta, uz podršku pravoslavne crkve srpske. Pisao sam Inzku o tome, pitao sam ga kome Fata da se obrati zbog svega što je trpjela, šta rade u vezi s tim i da li čekaju da ona umre. Nudili su nani Fati ogromne novčane sume da crkva tu ostane, posljednja je prelazila 2 miliona KM. Ali nisu je mogli potkupiti i zaustaviti da vrati svoje dvorište. Izgradnju te crkve, odnosno rješenje o dozvoli da se tu pravi potpisao je ratni zločinac Miroslav Deronjić koji je umro u Hagu u zatvoru. Fahrija Karkin je bio napravio sporazum sa Dodikom i Kačavendom da se to riješi na miran način i da se crkva izmjesti iz naninog dvorišta, no rekli su poslije da taj dogovor koji su postigli nije valjan. Sve je to tako trajalo do oktobra 2019. kada je konačno slučaj otišao na sud za ljudska prava u Strazburu, kada je donesena odluka da se crkva ukloni. Niko ne može platiti muke koje je ona prošla u tom procesu – naglašava Brkić.
Još jedna heriona iz BiH mu je bila inspiracija. Šesnaest godina je pratio srebreničku majku Hatidžu Mehmedović o kojoj je također snimio film simbolično nazvan “Majka Hatidža”. Također, Salih ide tragom njegovih ratnih snimaka i fotografija, traži njihove junake da bi napravio neki novi film iz serijala o genocidu u Srebrenici.
– Bit će vrlo brzo film “Ko će odgovarati za izbijene oči Seada Bekrića?”. To je dječak koji je na igralištu ispred škole u Srebrenici 93. izgubio oči od granata i prebačen je odavde u Ameriku. Ja sam tada napravio dokumentarni film bez riječi o Seadu. Film se završava kada se podižu helikopteri UMPROFOR-a da ga odvezu do Splita, a onda u Boston. Izvršeno je 15 operacija, ali nije uspio da mu se vrati vid. Ali moj dragi Sead Bekrić je završio fakultet i magistrirao iako potpuno slijep, a nikada niko nije odgovarao za njegove izbijene oči. Ja stalno podsjećam na to i pišem o tome. Ja pišem stalno o nekažnjenom ratnom i poslijeratnom zločinu. Ja sada mogu dati prijedloge i materijale za stotine optužnica – evo vam za spaljene ljude kod Gradačca. Ko će odgovarati za bogalje nane i djedove u Dobošnici koji su ubijeni, za zločine gdje su vadili bebe iz majčinih utroba. Ja čekam, a tužilaštvu sam dao te materijale. Decenijama skupljam tu arhivu, to je moj životni projekat i radit ću dok sam živ – zaključuje Brkić.
Planira snimiti dugometražni film “Srebrenico moja” na osnovu materijala koje posjeduje, a poklonio bi ga Memorijalnom centru Potočari i Majkama Srebrenice.
Izvor: Faktor.ba
