Sunčan septembarski dan 1994 ratne godine, izmamio je starog mlinara vani da sjedne na staru stolicu, koja je svoje godine otkrivala laganim škripanjem i ljuljanjem, kao da će upravo da se raspadne pod teretom koji se naglo spustio na nju.
Mlinar sklopivši umorne oči od nespavanja, prepustio se laganim sunčanim zracima da ga peckaju po licu na kojim se nalazio debeli sloj brašna koji neće biti skinut sve do kasno noćas, kada planira da završi sa mljevenjem i ode nakon dva dana kući u svoj krevet.
I dok je tako žmirio i razmišljao o odmoru u svom krevetu, prenu ga dječji žamor.
Otvorivši oči naglo, sunčeva svjetlost ga za trenutak zaslijepi….
Nakon par sekundi i trenutnog sljepila uspio je da razazna dvije siluete koje su iz pravca željeznog mosta preko Stavnje išle prema njemu.
Bili su to stariji čovjek i djevojčica koja nije imala više od 6 godina.
Kako si mlinaru?
Kako zdravlje?
Progovori nepoznat čovjek.
Pogledavši ga malo bolje , prvo što opazi bili su njegovi upali obrazi i njegovo izmučeno lice.
Godine tada je bilo teško sakriti i lako je bilo otkriti da ima preko 60 godina.
Djevojčica koju je držao za ruku je bila vesela i nije skidala osmjeh sa lica veselo gledajući mlinara onako bijelog kao duh.
Mlinara kojeg vjerojatno prvi put uživo vidi.
Dobro je kako si ljudino…progovori stari mlinar.
Reci mi kako ti mogu pomoći?
Vidi prijatelju…odmah da ti kažem da ja nemam novca kod sebe a došao sam ako mi možeš u zajam dati barem kilu brašna jer gladni smo a ja ću prvom prilikom to tebi platiti.
Stari mlinar ga pogleda malo bolje i vidje da je neznanca ovdje kod njega baš dovela muka i da nema izlaza dok je došao ovdje da moli u zajam.
Stari mlinar se malo počeša po glavi i progovori…
Bio bih nečovjek kada bi te vrati sa vrata; bujrum uđi u sobu pa ćemo vidjeti šta imam u vreći i koliko brašna ti mogu dati.
Lice neznanca se obasja i na njemu se pojavi nada….nada da barem danas neće ostati gladni a glad je bila kao smrt koja je svaki dan puhala ti za vrat….Nisi mogao od nje pobjeći pa koliko god se trudio.
Glad je on mogao da trpi ali nije mogao da gleda da mu unuka bude gladna…..
Znao je da preskoči obrok i po par puta samo da bi njegova mjezimica bila sita.
Pogotovo otkako mu je sin poginuo prošle godine na Karauli a majka joj se vrlo brzo preudala za drugog čovjeka ostavivši njegovu mjezimicu njemu na čuvanje….On se je samo bojao za nju a na sebe nikada nije obraćao pažnju.
Uđi prenu ga još jednom glas starog mlinara…
Šta si se ukočio?
Nisi jedini koji ovdje dolazi i traži pomoć.
Vala nikoga nisam nikad vratio pa neću ni tebe.
Ušavši u mlinsku sobu, neznanac je skupa sa svojom unukom stao iza vrata i čekao a još više se nadao da će barem pola kile brašna naći stari mlinar u svojoj vreći.
Sjedi za sto čuo je glas….neka sjedne i curica…odavde nećete otići dok prvo šta ne jedete…
Eto maloprije mi je došla vruća maslanica, žena mi ju je poslala za ručak.
Dok ja zapakujem brašno vi ima da je cijelu pojedete.
Neznanac kad je vidio vruću maslanicu i kako se još uvijek puši iz nje, samo ju je primakao pred svoju unuku i rekao – jedi zlato…
Djevojčici nije trebalo reći dva puta jer očigledno je da je i ona bila gladna.
Uzela je vreli komad maslanice i počela da halapljivo jede.
A šta ti čekaš, čuo je oštar glas iza sebe starog mlinara. Rekao sam vam da nećete otići odavde dok je cijelu ne pojedete.
Hvala tebi puno ali ja ću biti zadovoljan nek se mezimica moja najede a ja mogu i da trpim…..
Neeee…i ti jedeš i zadatak ti je da sve pojedeš inače nema ništa od brašna. Ovo ti ozbiljno govorim reče mlinar oštro.
Nego prifati se i ti te maslanice dok se nije ohladila…..a ako pojedete, ima vrućeg hljeba i sira i kajmaka.
De bujrum i nemoj da te više nudim.
Neznanac više nije mogao da odoli primamljivom mirisu vruće pite i počeo je i on halapljivo da jede pridruživši se svojoj unuci.
Za to vrijeme stari mlinar je spakovao 10 tak kila brašna i čekao da se gosti prvo najedu pa tek onda da im da brašno.
Dok su oni još jeli on im je iznio i vruća hljeba i sira i kajmaka…..da još malo podmažu svoje stomake i da barem na tren zaborave glad koja ih je kao mora sve više i više pritiskala….
Nakon pola sata pita se je pojela a bogami i sir i kajmak je dobro bio načet….Neka tako i treba odgovori mlinar….E vala sad ćemo i kafu skupa popiti.
Neću tako mi boga….ja imam obraza. Znam kako je danas kafu teško nabaviti.
I ovo je previše što smo pojeli pa da još i kafu pijemo.
Pićemo je a i po cigaru zapaliti, meni u sevap a tebi da krene na bolje od danas abd…
Posjedili su još pola sata, ispričali se, izjadali a onda je neznanac skupa sa svojom mezimicom uzeo kesu sa brašnom, zahvalio se i rekao da će čim mogne ovo platiti.
Neee…ti si ovo sve već platio. Platio si svojim društvom a meni ovdje samom je dosadno.
A kakav bi ja bio čovjek da sam sit a vas dvoje da sam pustio gladne.
Stisnuli su ruke jedan drugom i neznanci su ponovo otišli odakle su i došli.
Nakon dva dana dok je stari mlinar zasipao teški đak u koš za žito, prenu ga poznati glas.
Mlinaru, kako si?
Bio je to isti neznanac od prije dva dana ali ovaj put sam.
Ma hajde bujrum, dobro je kako si mi ti?
Neću se zadržavati nego nešto sam ti donio jer znam da si rekao da nećeš pare za brašno.
A jok…rekao sam da neću a i ne trebaju mi.
Znam zato sam ti nešto donio.
Jučer sam cijeli dan cijepao drva kod jednog svog komšije i umjesto para dao mi je flašu rakije. A ja znam da nema mlinara koji neće popiti pa reko da se barem tako odužim.
Mlinar ga pogleda sa osmjehom….ma vala da si bilo šta drugo donio ne bi ti uzeo ali pošto je rakija, kod nas Nefića to se ne vrača hahahahah….
Grohotom su se obojica nasmijala i sjeli vani na rasklimane stolice pod toplo septembarsko sunce……
Tog dana, u ratu punom tuge, ljudskost je opet pobijedila.
07.11.2024 godine
Nefić A.
