Sve je počelo početkom 60-tih godina prošlog vijeka, kada je Nusret Mašo Mamela, tada učenik šestog razreda, jedan od sedmoro djece u porodici u kojoj samo otac radi kao rudar u Rudniku „Breza“, napisao pismo Josipu Brozu Titu i zamolio ga da mu pošalje kino-projektor da bi on mogao da gleda filmove i drugima ih prikazuje.
“Na koverti sam napisao samo „Drug Tito, Beograd“. Zamolio sam ga da mi pošalje projektor. Tri mjeseca kasnije dolazi policajac i kaže da otac i ja moramo hitno do općine, zove nas načelnik. Umro sam od straha iako sam znao da ništa nisam skrivio. Dođemo u općinu, kod načelnika dvojica u dugačkim kožnim mantilima, sa kačketima na glavama. Jedan pita jesam li dobio projektor. Otac me gleda u čudu, pita kakav projektor, a načelnik bijel k'o zid. Kažem da nisam. Agent pita načelnika gdje je projektor, a načelnik kaže da nije imao vremena, da je to skupo i teško nabaviti. Kaže agent: Sutra u 12 da je projektor ovdje! Tito je to valjda odmah odobrio i oni su pisali načelniku, al’ je načelnik to vjerovatno stavio u ladicu i zaboravio. Nije projektor tada bio nimalo jeftin, možda je koštao k'o fićo. Kad smo izašli, stari me prvo šakom u glavu udari, a kad smo došli kući prebio me. Osušio sam se od batina. Sutra mi opet u općinu, a tamo stoji projektor upakovan u drvenu kutiju. Pitaju nas kako ćemo to prebaciti do kuće. Prebacit ćemo, kaže stari a agent veli: Ako ti treba kakvih filmova ti samo piši. I odoše! A otac kaže načelniku da projektor ipak ostavimo u općini da ljudi gledaju filmove. Načelnik se nećkao, objašnjavao da ne smije, da će doći agenti da provjere. Stari opet veli načelniku da kaže da je projektor kod nas. Tako je projektor ostao, a mi smo u Mahali, gdje sam ja živio, pravili malo kino tako što sam ja crtao partizane na komadima stakla, pa smo to osvjetljavali jednom baterijom kroz kutiju na kojoj smo izrezali krug. To je bilo kino! Pola djece iz sela dođe, ulaz je bio dinar” – prisjeća se Mamela.
Radio je Mašo svašta u životu! Jednog dana na brezanskoj pijaci je ugledao knjigu “Kako snimiti igrani film”, koštala je samo 0,50 KM.
“Sve je u knjizi bilo opisano: kako se piše scenario, kako se snima i montira. Sjednem i napišem dva scenarija. Odem u općinu i zamolim da mi daju pare da kupim kameru. Tada je načelnik bio Seid Smajlbegović. Pita me koliko to košta? Kažem, do 5.000 KM, a on kaže da je to mnogo. Zanima ga ima li šta jefitnije? Na internet stranici pik.ba nađem kameru u Višegradu, spustim cijenu na 4.500 KM i kupim je. Do tada sam sve bio naučio. Vratim se kući i mislim: imam scenario, znam režirati… Kako da počnem? Sjetim se Nermina Piknjača sa Radio-Vogošće, na kom imam emisiju o ekologiji, i dogovorim sa njim da radimo film, ali mu kažem da para nemamo. Traži on 600 KM, a ja mislim naći ću to nekako, samo da radimo. Na radiju objavimo poziv za kasting za glumce i tako je počelo” priča Mamela.
Prvi film je bio „Put smrti“, o putu izbjeglica od Srebrenice do Kladnja. Mamela veli da je to težak film za snimati, ali je ispao dobar! Mnogo je glumaca igralo u filmu. Bile su, kaže on, tri premijere. Na sve tri po 550 ljudi. Puna sala kina u Brezi! Proteklih godina snimili su devet filmova koji su prikazani u kino sali “Sretno” u Brezi i u programima nekih tv-stanica u BiH.
Snimanja su priča za sebe. Bude, priča Mamela, svakavih problema. Recimo, glumica se uda usred snimanja filma i muž joj zabrani da glumi! Ili, glavna glumica usred snimanja promijeni boju kose! Uglavnom, dobro se zezaju!
“Za jedan film mi je trebao neko mlad da glumi četnika i nađem momka: visok, mršav, poguren, sa bradom, ružnjikav… Objasnim da treba da k'o fol siluje jedno dvije, tri žene, ubije nekoliko ljudi, premlati jednog momka. Kaže, hoće! Sutradan dolazi pognute glave, kaže: Ne da meni babo da ja radim to što ti tražiš od mene. Jednom smo snimali noću i imali neku tešku scenu sa kišom. Imao sam one prskalice za vodu, dobili smo cisternu iz komunalnog, ali nam nikako nije valjao kadar i ja kažem Piknjaču da me sačeka, da idem po kran. Pita, otkud mi kran u po noći, a ja odem do kuće i donesem merdevine“, priča Mamela.
Mamela sebe predstavlja kao ekologa, slikara, radijskog voditelja, producenta, scenaristu, redatelja, kostimografa, scenografa i glumca. Kaže kako mu je najveći profesionalni uspjeh bila uloga u jednom filmu indonezijske produkcije.
Kroz Mameline filmove je prošlo oko 700 ljudi iz Breze, Ilijaša, Vareša, Visokog, Moštri, Sarajeva, Berlina… Brezawood ima fan-klubove u Beogradu, Nišu, Novom Sadu, Sarajevu, Mostaru… Mamela je inače sve u ekipi: scenarista, režiser, producent, scenograf, kostimograf, šminker… Specijalne efekte rade on i Piknjač zajedno, a oko scene i svjetla ponekad pomaže i Džemal Kajtaz.
“Bilo je godina kada cijela bh. kinematografija nije snimila ni jedan film, a mi jesmo. FTV jer snimila dokumentarac o meni, repriziran je 3-4 puta. Onda je pokojni Zoran Ilić, iz Fene, pravio sa mnom razgovor. Kod ovih koji snimaju te kao ozbiljne filmove ima malo ljubomore i malo nadmenosti i ne bi nam priznali da smo dobri ili barem zanimljivi, ali ljudi na ovim manjim televizijama – Vogošća, Visoko ili Zenica – to vole i emituju. Imamo podršku običnih ljudi i mene to inspiriše“. – kaže Mamela.
Ako može Hollywood i Bollywood, zašto ne može i Brezawood – iskreno će Mamela koji je više nego zadovoljan filmovima koji nastaju pod okriljem Brezawooda, jer je pojedine na YouTubeu pogledalo više od 600 hiljada ljudi.
Nusret Mašo Mamela, preminuo je 28. marta 2020. godine u 71. godini nakon kraće bolesti u svojoj rodnoj Brezi, neka ti je laka zemlja Bosanska.
Po ovakvim se ljudima jedna ćaršija poznaje.
Budućnost će te staviti na mjesto koje zaslužuješ u Brezi.
Breza X/Magazin Start, Faktor, Klix
