U Zeničko-dobojskom i Bosansko-podrinjskom kantonu, 17.11.2017. godine, srednjoškolci su obilježili svoj dan. Naime, vođeni mišlju mijenjanja svog okruženja nabolje po uzoru na dvoje mladih koji su dali svoj život za isti cilj, izašli su na ulice i postavili javnosti, s ciljem poticanja razmišljanja i promjena, pitanje:“Zašto odlazimo?“.
U obilježavanju sudjelovalo je ukupno više od 600 učenika, a činilo se to na nekoliko načina: prodaja kolačića, akcije po školi, zamjena profesora i učenika, no većina je škola djelovala po aktivnosti isplaniranoj na nedavnom Treningu Mreže Vijeća učenika Zeničko-dobojskog i Bosansko-podrinjskog kantona.
Hod je započet u simboličnih 11:17. Kroz gradove nošeni su transparenti sa statistikom o broju mladih koji su napustili BiH, o količini mladih koji nisu posjetili drugi entitet, 83%, o količini mladih koji ne žele sjediti u klupi s učenikom druge nacije i/ili vjeroispovjesti, 75%, i tako dalje. Uz transparente su nošene torbe i koferi s navedenim pitanjem. Na dogovorenom mjestu u gradu stojalo se uz nekoliko minuta šutnje nakon čega je pročitan službeni govor.
Svoje mišljenje dala je predsjednica Mreže Vijeća učenika Zeničko-dobojskog kantona, Ida Tokalić:
Na ovaj dan se srednjoškolci Mreže Vijeća učenika Zeničko-dobojskog kantona prisjećaju praških studenata i svojim aktivizmom pokazuju da su istinski nositelji pozitivnih promjena. Dan srednjoškolaca je poseban dan za mlade jer će stotine srednjoškolaca u Zeničko-dobojskom kantonu i hiljade srednjoškolaca u državi danas pokazati svoju inovativnost, aktivizam, želju za boljim sutra i dokaz da postoje mladi koji žele ostati u državi i poboljšati stanje. Mladi su, definitivno, najbolji resurs kojeg država treba koristiti, a ne problem kojeg treba rješavati.
Nekoliko riječi podijelio je PR Mreže Vijeća učenika Zeničko-dobojskog kantona, Daniel Glavaš:
Važno je reći da mladi ovo rade jer znaju i osjećaju kako bi naše društvo trebalo biti. Iskusili su kroz razne projekte i organizacije miran, timski rad, plodonosan i plemenit rad te okruženje u kojem nitko ne upire prstom u drugoga i govori da je drukčiji i tuđi, nego gdje, u susretu razlika, dolazi do pozitivne znatiželje i upoznavanja te onda do većeg znanja.
Svi znamo da je znanje jedini put naprijed, a njegov nedostatak dovodi do straha, a tad strah uklanja svu želju za djelovanjem. Čega li se to ostali boje i što to ne poznaju pa da se ne priključuju onima koji rade na promjenama? To ne znam, no znam da postoje ovi koji su voljni uložiti trud i za najmanji korak naprijed kao što su radili dosad i ovaj put, a radit će to i u budućnosti.
