„Ne možemo živjeti samo za sebe. Hiljadu niti povezuje nas s ljudima koji nas okružuju“ Herman Melville
Generalna skupština Ujedinjenih nacija proglasila je 10. decembar za Dan ljudskih prava 1950. godine kako bi skrenula pažnju „naroda svijeta“ na dvije godine ranije potpisnu Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, kao prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava. Deklaracija po prvi put u historiji čovječanstava proklamuje zajedničke standarde ljudskih prava koje treba da postignu svi narodi i sve nacije svijeta, „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima“ određuje prvi član deklaracije. Nije bila pravno obavezujuća već više dio međunarodnog običajnog prava sve do Međunarodne konferencije UN o ljudskim pravima 1968. godine kada je odlučeno da deklaracija predstavlja obavezu za sve članice međunarodne zajednice. Predstavlja osnov za sve dalje donijete pravno obavezujuće sporazume UN o ljudskim pravima prije svih za dva značajna međunarodna Pakta o građanskim i političkim pravima i o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Pored ovog globalnog nivoa zaštite ljudskih prava koji se ostvaruju kroz instrumente UN za razvoj i zaštitu ljudskih prava na europskom regionalnom nivou od naročitog je značaja Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda Savjeta Evrope, donijeta 1950. godine koja ne samo da štiti osnovna ljudska prava i slobode već ustanovljava i mehanizam nadzora nad njihovim ostvarivanjem i zaštitom.
Ljudska prava su osnovna prava koja ima svaka osoba, koja se stiču rođenjem, koja su neotuđiva i nedjeljiva, svojstvena svim ljudima, bez obzira na državljanstvo, prebivalište, pol, nacionalno ili etničko porijeklo, boju kože, vjeru, jezik, ili bilo koji drugi status. U Bosni i Hercegovini ljudska prava zagarantovana su Ustavom, općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, ratifikovanim međunarodnim ugovorima i zakonima.
