Piše: Semir Spahić
Oni koji pažljivije prate situaciju oko suđenja za ratne zločine na Sudu BiH sigurno su primjetili da se u nekoliko posljednjih godina užurbano radi na podizanju što većeg broja optužnica protiv pripadnika Teritorijalne odbrane, odnosno Armije BiH. Primjetili su također da je u tom pravcu upregnuta čitava mašinerija – od oficijelne politike u RS-u, MUP-a RS i SIPE, preko Dokumentacionog centra za istraživanje ratnih zločina Republike Srpske (DCRS) i boračkih udruženja iz RS pa do Tužilaštva BiH. Primjetili su također da se u tom procesu „vrte“ manje – više ista imena. Dodatni pritisak učinjen je 16. oktobra kada je VSTV odlučio da sve predmete ratnih zločina ustupi Srpskom udruženju za krivičnopravnu teoriju i praksu sa sjedištem u Beogradu i to u svrhu „naučnog istraživanja“. Takvu „povlasticu“ do sada nije dobilo ni jedno udruženje iz BiH. Možda i ne čudi kada znamo da je Predsjednik VSTV BiH Milan Tegeltija a potpredsjednik beogradskog udruženja također Banjalučanin Miodrag Simović. Simović nije jedina spona – u predsjedništvu tog udruženja je i ombdusmen za ljuska prava u BiH Ljubinko Mitrović, što je možda i interesantnije od samog Simovića, iako je i on dovoljno zanimljiv zbog još jedne činjenice – njegov sin Vladimir je tužilac u Tužilaštvu BiH i trenutno, između ostalog, radi na „slučaju“ navodnog ratnog zločina na Čemernu. Previše podudarnosti da bi bilo slučajno. Mlađahni Simović je zapravo najbolji dokaz koliko se užurbano radi na podizanju što većeg broja optužnica protiv pripadnika Armije BiH jer ga je otac sa pozicije pripravnika u banjalučkom Osnovnom sudu postavio direktno za državnog tužioca. Iako prilično nevješto, što se vidi iz procesa „Čemerno“, sin posao ipak „odrađuje“.
No optužnice „po svaku cijenu“ imaju i drugu stranu medalje – u pokušaju izjednačavanja krivice za ratne zločine kriteriji za podizanje optužnica spušteni su do nivoa sitnog dilera spida, čime se otvorio dodatni prostor za nove optužnice protiv naredbodavaca i izvršioca zločina iz redova VRS. Mi smo već 16. februara pisali kako su na to upozoravali i komandanti sa područja Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, koji su se samo nekoliko dana ranije okupili u Lukavici kako bi upozorili da tako poremećeni kriteriji mogu koštati Srbe i ubrzati hapšenja osumnjičenih za ratne zločine i njihovo procesuiranje.
To se ovih dana i desilo: prvo je uhapšen Malko Koroman, ratni načelnik policije u Palama, a potom i Miladin Trifunović iz Han Pijeska, optužen za zločine nad civilima Vogošće i Ilijaša tokom 1992. godine. Trifunović je samo jedan od mnogih – do 2012. godine u Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu se vodila istraga u pet krivičnih predmeta protiv 120 osoba zbog počinjenja ratnih zločina na području općine Ilijaš, dok je Tužilaštvo BiH vodilo istrage u dva predmeta protiv šest osoba za zločine samo na području ove općine. To podrazumijeva i one „veće zvjerke“ – Ratka Adžića, Vasilija Vidovića – Vasketa, Branka Vlaču, Marinka Vidovića i druge. Oni su samo tokom maja i juna 1992. godine u Bioči, Lješevu, Kadarićima, Luci i samom Ilijašu ubili 206 Ilijašana, od čega se za tijelima 54 stradala još uvijek traga. Oni koji nisu bili ubijeni, prema tvrdnjama preživjelih, zatvarani su i zlostavljani u osnovnoj školi u Gornjoj Bioči, u skladištu “Iskre” i podrumu Željezničke stanice u Podlugovima, u Osnovnoj školi “27. juli” u Ilijašu, i drugim objektima.
Zašto su od 2012. godine do danas ti procesi obustavljeni, ne zna se, kao ni kada će, i hoće li uopće biti nastavljeni. Tada je na mjestu predsjednika VSTV bio Milorad Novković, a samo koju godinu poslije, na njegovo mjesto dolazi opet kandidat iz RS-a, Milan Tegeltija. I baš u to vrijeme je pokrenut najveći broj tužbi za ratne zločine protiv pripadnika Armije BiH. Tako se krug zatvorio. Tako se počelo sa izjednačavanjem strašnih zločina nad civilima sa akcijama na vojne ciljeve, ubistva i progone kao posljedica dobro osmišljenog projekta sa pojedinačnim zločinima, tako se pokušava od žrtve napraviti zločinac a od zločinca heroj.
Oni koji su pozvani da se suprotstave ovom uglavnom šute i dozvoljavaju da se u najviše sudske instance države već godinama na čudesno lak način postavljaju osobe bliske određenim političkim centrima i neometano rade na ostvarenju njihovih ciljeva.
