Kada insan preseli, ostane tek ime na mermernoj ploči, nekoliko požutjelih slika i priče koje noći šapatom donose. Neke duše svijetle jače od drugih, ostavljajući tragove po sokacima, u radijskim valovima, u srcima onih što su ga znali.
Takav je bio Fudo Kadrić – čovjek koji je znao pomiriti šapat vjetra sa glasom naroda, unoseći dušu u eter Radio Breze, u mahalama, u kahvama, u svakom čovjeku koji je htio čuti riječ iskrenu, beskompromisnu, živu.
Nije to bio običan glas. Ne, nikako. To je bio glas sazdan od vjekovne tuge Bosne, od šapata rudarskih fenjera, od smijeha djece što trče niz Ulicu.
Kad bi progovorio u mikrofon, čovjek bi pomislio da mu se obraća neko njegov, neko kome vjeruješ i ko ne zna za neistinu.
Bio je to glas topline, ali i opomene, glas što miluje, ali i glas koji se ne boji progovoriti.
U avliji kadifama obrubljenoj, s kahvom što hlapi na siniji, znao bi Fudo kazivati: „Život je ko sevdalinka, bolan. Krene nježno, pa se razlije u duši, a onda te stisne u grlo, da ne znaš jel’ ćeš plakat il’ pjevat.“
I zaista, njegov život bio je nalik takvoj pjesmi.
U pjesmi se nasmiješ, u pjesmi zaplačeš.
Jednog dana, muk se spustio nad mahalama. Onaj muk što dolazi kad se nešto veliko ugasi.
Radijske talase zavila je tišina.
Ne obična tišina – ona teška, što pritišće prsa i ne da dahu da se potroši. Riječ je ostala nedorečena, glas prekinut, a nebo je plakalo nad Brezom, nad rudarskim krovovima, nad mezarima što su se šutke otvarali da prime još jednog dobrog insana.
Pričaju ljudi, i danas, kako se u ranim jutrima može čuti neki šum u eteru, kao da neko hoće progovoriti.
Neko veli da je to samo signal u kvaru, ali mi znamo – to se Fudin glas probija kroz vječnost, donoseći amanet da se ne zaboravi.
Danas, kad god prolaziš pored Radio Breze, kad god čuješ glas koji zna da te dirne u srce, znaj da je Fudo ostavio dio sebe u svakom mikrofonu, u svakom vjetru što se provlači kroz rudarsku čaršiju.
Našu čaršiju. Našu Brezu.
Piše: Stanovnici Breze
