I zumbuli plaču
Dugo sam, dugo sam, sâm sa sobom,
U kući prepunoj samoće i mraka,
Odavno je radost otišla od mene,
Ostala je tuga k'o duboka raka.
Umrla je žena, moja prva ljubav,
Otišla je sreća iz života moga,
Nikad više one divne sjene,
Tuga i bol sa mnom su do groba.
Ponekad otvorim sobu uspomena,
Gledajući slike, bol mi dušu para,
Pogledi sa čežnjom i suznim očima,
Sjećaju na ljubav, nema zaborava.
Koracima tihim prošetam po bašći,
Zumbuli me plačno za majku pitaju,
Okrečem glavu, skrivajući suze,
Za odlazak majke ne želim da znaju.
Zijad Frljak, 2001. godina