Dva imena. Dva čovjeka. Dvije sudbine utkane u temelje slobode. Breza ih pamti. Breza ih nosi u srcu.
Ono što boli je da na njihovom spomen-obilježju nema zastava.
Vjetar ih stalno trga. Kida platno kao da može izbrisati ono što je ispisano krvlju.
Mnogi kažu – košta to.
Ali koliko košta čast? Vjetar ih nemilosrdno kida, sapliće ih, otima iz korijena ali može li vjetar istrgnuti ono što je utkano u dušu jednog naroda? Može li iščupati ponos iz srca onih koji znaju koliku su cijenu platili?
Njihovi životi nisu bili trošak.
Njihova mladost nije bila računica.
Oni nisu pitali šta će im donijeti dan kada su krenuli putem odakle se ne vraća. Znali su – sloboda nema cijenu. I nisu žalili.
Danas, kada prođemo pored njihovih imena urezanih u kamen, kad vjetar šiba nad spomenikom, kada se osvrnemo i vidimo prazne jarbole, nije li to šamar nama, svima nama? Nije li to podsjetnik da zaboravljamo ono što ne smijemo zaboraviti?
Heroji ne umiru. Oni su u svakom koraku ove zemlje.
U svakom uzdahu koji udahnemo.
U svakom djetetu koje se smije, nesvjesno žrtve koja mu je poklonila budućnost.
I dokle god postoji ijedno srce koje ih pamti, dokle god ima neko da izgovori njihova imena, nisu nestali.
Neka vjetar nosi i trga zastave ako mora. Neka cijepa platno, neka ga baca u blato, neka ga raznosi po bespućima.
Ali neka nikada ne odnese sjećanje na NAŠE HEROJE.
Jer ono što se pamti – ne može ni da umre.
Piše: Stanovnici Breze
