Ljeto se odjavilo, festivali su završeni, a turisti se povlače u unutrašnjost. Obala se polako razuđila. Vrijeme je da se svedu računi i preko blage jeseni pripremi na buru zime. Iza turista, kućama će krenuti i sezonski radnici koji s kraja proljeća dođu na Mediteran. Tako je i u jedinom obalnom gradu Bosne i Hercegovine. Dok hiljade ljudi godišnje napušta zemlju uputivši se sjeverno, stotine njih krajem maja dođu u Neum, općinu od četiri i po hiljade stanovnika, koja bukne s dolaskom sezonskih migranata i turista. Zavodljivo obećanje morskih talasa i solidna zarada privlače sezonce iz svih dijelova zemlje. Konobari, prodavači, sobarice, kuhari su na listi zanimanja koja se najviše traže. Ljeto je ovdje žestoko i prođe u treptaju, dok zaroniš i izroniš.
Razlozi zašto turisti dolaze u Neum uglavnom su poznati – niže cijene nego u susjedstvu. Mada se ni ovdje sada baš ne može rasipnički ljetovati. Tih dvadesetak kilometara obale čine posebnu nišu u turističkom eko sistemu. Plaže su nepamtljive, noćni život je za zaborava, historijska mjesta nepostojeća (kako kaže jedan naš sagovornik: Ne može se stvoriti nešto čega nije bilo), ali ljudi ipak tu dolaze. More je more, a druge turističke destinacije dovoljno blizu da bi se mogle svakodnevno obilaziti iz ovog mjesta. Ipak, nas je najviše zanimalo šta privlači sezonske radnike u Neum.
Promjena sredine
U lokalnom odjelu lanca supermarketa koji smo posjetili trenutno radi 17 radnika, od čega je šest lokalaca i 11 sezonaca. S početkom oktobra ostaće samo lokalci. Tina Zrilić je prije dvije godina došla kao sezonski radnik, nakon što je u marketu u kojem je radila u rodnom Bosanskom Petrovcu raspisan interni oglas za sezonske radnike u Neumu.
„Na pauzi smo se kao zezali ko će ići na more. Prijavila sam se i prošla sam. Moji razlozi su bili privatne prirode, čisto onako da se malo odmorim. Bila sam svjesna da je posao ovdje daleko veći nego gore kod nas, mislim veći je tempo. Tako da sam došla 15. juna prije dvije godine. Prvo mi je trebalo malo da se naviknem na promjenu“, prisjeća se ona.
Iako se nakon nekoliko mjeseci, po okončanju sezone, planirala vratiti na staro radno mjesto, obim posla je zahtjevao ostanak još neko vrijeme.
„Kad je prošla sezona, došao je naš regionalni šef i pitao nas možemo li ostati još, pošto je posao zahtjevao pomoć u ovom objektu. Mi smo rekli da hoćemo ostati. U međuvremenu je on meni ponudio da ostanem kao budući rukovodilac objekta. Imala sam nekih mjesec dana da razmislim i kad sam sve izvagala odlučila sam da ostanem“, kaže Zrilić.
U rodni Bosanski Petrovac rijetko se vraća, samo kada dođe godišnji odmor. Dodaje da ipak „jako osjeća nostalgiju“.
„Ona je uvijek prisutna. Ja sam tip osobe koja to sve zatomljava poslom.“
Razgovor vodimo na kraju smjene, pa se i drugi radnici okupljaju oko nas da dodaju dijelove svojih priča. Niko od njih nije došao iz ekonomskih razloga, jer plate su iste kao i u drugim marketima ovog trgovačkog lanca. Došli su radi mora i radi promjene sredine. Odnosi između njih su dobri, slažu se svi.
„Toliko dobri da nas dođe po dvoje, a ode četvero“, dodaje jedan šaljivdžija iz Ljubuškog.
Dvadesetdvogodišnjem Harisu Husiću ovo je prva sezona u Neumu. Poslije godine rada u marketu u Banovićima prijavio se na interni oglas za sezonskog radnika.
„Došao sam na sezonu da radim prvenstveno zbog promjene okoline i zbog mora, društva, momačke su godine, da se malo proživi“, kaže iskreno.
Poslije prve sezone ima dobre utiske. Priznaje da je „malo naporno, ali sve se izmogne“. Najviše mu nedostaje društvo iz Banovića. Kad ima slobodan dan vrati se kući ili ode do Mostara. Pošto rade šest dana sedmično, njegove kolege se slažu da bi još jedan slobodan dan u sedmici itekako značio. Ipak, dodaju, radno vrijeme im traje oko sedam sati pa ne insistiraju na još jednom slobodnom danu.
Koliko tačno sezonskih radnika godišnje dođe u Neum nismo uspjeli saznati. Iz Opštine nisu odgovarali na naše pozive i mailove. Ministarstvo trgovine, turizma i zaštite okoliša Hercegovačko-neratvanskog kantona nema ove podatke. Prošle godine neumski hotelijeri su se žalili da počinje nedostajati radne snage. Ipak, koliko znamo, još uvijek nema sezonskih radnika iz drugih zemalja. Neum, kao i drugi dijelovi ove zemlje, pati od depopulacije, pogotovo njegovi ruralni dijelovi. Neumsko zaleđe danas uglavnom naseljavaju stariji stanovnici. Negativni prirodno priraštaj najbolje oslikava informacija da se škola u Hutovu, koja je prije pedesetak godina imala i do 900 učenika, ove godine zatvorila.
Dva suprotna iskustva
Luciano Raguž ima 24 godine i otkako je postao punoljetan radi kao konobar. Prvo se kalio u rodnom Neumu, da bi jednu sezonu odradio i u Dubrovniku.
„Tamo se, istina, više zaradi, ali opet sam se osjećao nostalgiju, uželilo sam se kuće i puno bolje se osjećam ovdje. Kad se svede na kraju mjeseca, kad moraš platiti račune, troškove hrane, prijevoza, vjerujte da vam ispadne na isto ili je vrlo mala razlika u zaradi u odnosu na ovdje, jer je Dubrovnik užasno skup“, objašnjava on u kafiću velikog hotela u kojem sada radi. Od okolnih stolova do nas dopire razgovor francuskih turista koji već tradicionalno čine dobar dio klijentele ovog hotela.
Pedeset posto njegovih kolega su sezonci iz drugih dijelova BiH, dok ostatak hotelskog osoblja većinski čine sezonci. Odnosi među njima su dobri, kaže Raguž. Što se tiče posla i zarade, u tom pogledu je također zadovoljan.
„Meni za normu plaće treba da provedem šest sati na poslu. Sve ostalo je prekovremeno. Ja mislim da se to rijetko gdje može naći, svugdje je je osam sati. Sa time sam stvarno zadovoljan i to je nešto što bi moglo privuži radnike da dođu ovdje. Kad završiš s poslom, ako si željan mora, to je isto neka kolateralna pogodnost, otiđeš na plažu, kupaš se, stvarno zna biti dobro. Nađe se i dobra ekipa. Mislim da nije toksično okruženje ovdje. Ja se osjećam duplo bolje nego sam se osjećao u Dubrovniku“, kaže on.
Kada završi sezonu krajem oktobra, on će živjeti od ljetne ušteđevine. Nije mu, dodaje, problem ni pronaći neki drugi posao preko zime.
Sreli smo i one koji imaju potpuno različito iskustvo od Raguža. Dok namještamo kameru u bašti kafića na obali, da ulovimo snimke sutona, konobar, čovjek u tridesetim izraženo ekstrovertnog držanja, dobacuje nam da je odavde najbolji pogled na zalazak sunca. Između Pelješkog mosta i nas je palma, da upotpuni tipski pogled sa obale. Kako nema drugih gostiju, želim ga uvući u priču. Pitam ga da li bi dao izjavu jednom očajnom novinaru.
„Ne bih ja pred kameru, mediji – to ništa. Imao sam problema sa zakonom i to izbjegavam“, kaže mi dok skeniram njegove tetovaže. „Može ovako anonimno, sve ću ti reći što te zanima“.
„Ja sam“, nastavlja ne čekajući moje potpitanje, „došao ovdje da pobjegnem od sebe. Inače sam iz Brčkog. Ovo mi je prva sezona.“
Pitam ga kakva je zarada.
„Meni je 40 maraka dnevnica, osam sati smjena. Šta da kažem, neće mi ništa ostati kad završim sezonu iduće sedmice. Ovdje ti je klijentela „paša moj“, prije neće nego što hoće ostaviti bakšiš. Zimi je meni prava sezona, na Jahorini. Tu je bogatela, ostane ti par hiljada na proljeće. A ovo je, kaže nehajno pokazujući na jedan od stolova, „samo da nisam kod kuće“.
Njegova kolegica, šankerica, također ne želi govoriti pod svojim imenom.
„Imala bih svašta negativnog za reći, tako da je bolje da ništa ne govorim“, kaže mi nakratko podigavši pogled sa mobitela.
Njih dvoje mislima su već bili negdje drugo.
