Piše: Aldijana ZORLAK
Poduzetnice se i tokom pandemijskih vremena i mimo njih susreću s brojnim izazovima – i zbog rodne (ne)ravnopravnosti i zbog svakako nepovoljnog poslovnog ambijenta. Sagovornice Naratoriuma saglasne su da u BiH ima svijetlih primjera kada je riječ o učešću žena u poduzetništvu, ali da ciljana potpora, usmjerena isključivo na žene, umnogome izostaje
Duboko smo u 21. vijeku, ali čini se da se obrazac ponašanja koji se gaji prema poziciji koju žena obnaša u porodici, na poslu, društvu općenito, katkad vraća svojim stereotipnim korijenima. Globalna pošast koja nas je snašla početkom prošle godine situaciju je dodatno usložila – pandemija Covid-19 je na mnogim poljima produbila rodni jaz i stvorila još veće nejednakosti. Tako se, naprimjer, počela brisati ionako nejasna granica između poslovnih i privatnih obaveza, uslovljena mahom radom od kuće tokom pandemije, gdje se opet nekako stereotipno i prešutno dominantna briga o porodici i kućanstvu prepustila ponajviše ženi. Pri takvoj podjeli uloga često se ne vodi računa da li je ta ista žena zaposlena i da li se, recimo, isključivo od nje očekuje da, nakon iscrpnog poslovnog online sastanka, nahrani dijete ili pripremi obrok.
Naratorium je već pisao o teretu pandemijske krize koji su posebno podnijele žene i podsjetio na neslavnu statistiku iz istraživanja organizacije UN Women u BiH, koja je pokazala da je 60 posto radnih mjesta u Federaciji BiH i čak 70 posto onih u Republici Srpskoj koja su izgubljena tokom pandemije pripalo upravo ženama.
Razmatrajući utjecaj pandemije Covid-19 kroz objektiv spola, statistički podaci na svjetskom nivou govore da su i žene koje su se odlučile upustiti u vlastiti biznis bile izuzetno pogođene: prema Mastercardovom indeksu ženskog poduzetništva (Mastercard Index of Women Entrepreneurs) iz 2020. godine, 87 posto poduzetnica je u jednom trenutku kazalo da je pandemija negativno utjecala na njihovo poslovanje, a za 5,9 posto biznisa koji su u vlasništvu žena, podaci su Svjetske banke, postojala je veća vjerovatnoća da će se ugasiti u odnosu na one koji su u vlasništvu muškaraca.
Formalne vlasnice
Istina, svijetlih primjera ima, gdje su žene vlasnice biznisa u svom poslovanju izuzetno konkurentne na tržištu i predstavljaju pandan svojim (muškim) kolegama, ali nedovoljna podrška, ogorčenje na državni aparat i kompleksnost birokratskog aparata vezana za i onako nedostatnu finansijsku pomoć usmjerenu isključivo na žene mogu stvoriti prepreku u poslovanju – i u pandemiji i mimo nje.
Govoreći o biznis slici u BiH kada je riječ o participaciji žena u poduzetništvu, Maja Arslanagić-Kalajdžić, profesorica na Katedri za marketing Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i istraživačica i saradnica brojnih projekata koji se tiču rodne ravnopravnosti i učešća žena u društvu, za Naratorium kaže kako se jedna od primjedbi, ispoljena kroz različite studije, odnosi upravo na nedostatak statističkih podataka.
– Objektivno, nažalost, podataka nemamo i jedna od osnovnih sugestija koju smo iznijeli, primarno kroz studiju UN Women Resilience of Women-owned Enterprises, jeste da se treba uvesti princip gender disagregiranih podataka, tj. da se evidencija također treba vršiti i po rodu, u smislu da znamo koliko je biznisa čije su vlasnice žene, koliko je biznisa čije su menadžerice žene, koliko je učešće žena u menadžerskim pozicijama i sl. Moje mišljenje je da žene ne participiraju mnogo. Naime, ima raznih situacija, pa čak i onih kada je žena osnivač firme samo formalno i firma je na nju registrovana, a muškarac je taj koji sve vodi, što je – stereotipno – u Bosni i Hercegovini često. S druge strane, mi u BiH imamo itekako sposobnih menadžerica i vlasnica kompanija koje izuzetno dobro rade i koje se ravnopravno, ako ne i bolje, bore na tržištu sa svojim kolegama muškarcima. Dakle, na nivou države imamo pozitivnih primjera, ali ne znamo omjere ni učešća, tj. ne znamo da li je to 10%, 30%, 60%… Mislim da je bliže ovom rasponu od 10 do 30%, kaže Arslanagić-Kalajdžić.
U postotku poduzetnica koje su na dominantno muškom poligonu poduzetništva uspjele izboriti svoje mjesto našla se i Nadira Škaljić-Mingasson, osnivačica i predsjednica Udruženja žena za očuvanje rukotvorina „Udružene“, osnovanog 2012. godine, koje u svom asortimanu uspješno spaja tradicionalni ručni rad i parisku modnu scenu. I kao poduzetnica i kao žena nailazila je na brojne prepreke u poslovanju, ali ih je, kako nam govori, uspješno prevazilazila, čak i onda kada se susretala s tipičnim stereotipnim mišljenjima.
– Žene u našem društvu su izuzetno hrabre, ali im fali samopouzdanja jer, odrastajući u patrijarhalnom sistemu, već u samom krugu porodice, tj. pri odgoju, ne dobivaju neophodnu pažnju i podršku, a i tokom cijelog školovanja i života susreću se s poniženjima i seksizmom, govori za Naratorium Škaljić-Mingasson, dodajući kako je ipak „sreća što ima žena koje su se usudile i upustile i u poduzetništvo, i u javni život općenito“.
Da bismo u budućnosti mogli govoriti o brojci koja ukazuje na povećano učešće žena poduzetništvu, potrebno je osmisliti mehanizme koji bi ženu potakli da se otisne u avanturu zvanu „vlastiti biznis“. Profesorica Arslanagić-Kalajdžić ističe da, na osnovu istraživanja, postoje dvije stvari koje igraju ključnu ulogu u tome, a upravo se odnose na spomenutu, prijeko potrebnu podršku: podršku „iznutra“ i podršku sistema. Naime, informacije s terena kazuju da je ženama često potrebna određena vrsta verifikacije da bi uopšte započele vlastito poslovanje.
Ekonomija brige
– Sve žene s kojima smo radili na prethodnim projektima upravo su rekle da im je podrška „iznutra“ najznačajniji motiv da se upuste u nešto – primarno podrška supruga, roditelja, najuže porodice, eventualno prijatelja, da se samo „pokrenu“. S druge strane, identifikovali smo jednu ogromnu oblast kojom se sada bavimo, a to je tzv. ekonomija brige, odnosno care economy ili posao koji je povezan sa brigom. Žene se u društvu, na globalnom nivou, tri puta više posvećuju aktivnostima iz domena brige nego muškarci (briga o djeci, starima, osobama s poteškoćama, briga o domaćinstvu…). Takve aktivnosti, bilo da su plaćene ili ne, a najčešće nisu, na neki način više opterećuju žene, pa čak i one koje su u biznisu, jer i one također osjete taj teret, za koji često nema mehanizama podrške potrebnih od institucija/sistema/države. Naprimjer, u Sarajevu postoji odlično uspostavljen sistem vrtića kako javnih, tako i privatnih, ali postoje mjesta u našoj zemlji u kojima je uspostavljen jedan ili nijedan vrtić na, recimo, cijeli grad i sva sela koja mu gravitiraju. Tako, ukoliko se neka žena/majka ne nalazi u centru i nema mogućnost da dijete ostavi u javni ili privatni vrtić, ona nema mogućnost da se bavi ekonomsko-produktivnom aktivnošću i da zarađuje i privređuje, jer će, naravno, izabrati da se brine o svojoj djeci i sl. Taj sistem podrške o radu iz domena brige nešto je o čemu treba razgovarati i nekim jednostavnim polugama podići na jedan viši nivo i samim tim omogućiti ženama veće učešće. Recimo, izvrsna je vijest da će porodilje u Kantonu Sarajevo, i zaposlene, i nezaposlene, dobijati podršku u visini prosječne plate na nivou FBiH, odnosno 1.000 KM. Ovo je zaista izvrstan potez i korak naprijed upravo u oblasti ekonomije brige o kojoj pričam, ističe Arslanagić-Kalajdžić.
Ipak, ono na šta ni poduzetnici ni poduzetnice, ni u BiH ni u svijetu, nisu računali jeste pandemija Covid-19 i slom ekonomije. Tu se posebno uočava uloga sistemske i institucionalne podrške koju oni odgovorni (ni)su dobro odigrali.
Prisjetimo se tzv. korona-zakona, formalno nazvanog Zakon o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica, na čije se usvajanje, od trenutka proglašenja pandemije, čekalo skoro dva duga mjeseca. Jedan od najupečatljivijih dijelova Zakona odnosio se na subvencioniranje dijela doprinosa za obavezna osiguranja, sam zakon je vremenom doživio i određene izmjene, a sve u svemu, trebao je predstavljati određeni paket pomoći koji bi sačuvao radna mjesta i održao poslovanje. Međutim, koliko su te mjere zaista bile dostatne i adekvatno osmišljene, ako u obzir uzmemo da su bile kratkoročne i usmjerene na određene branše.
U prvoj pandemijskoj godini, obim proizvodnje ručno rađenih modnih artikala u „Udruženim“, i samim tim i broj pletilja koje su bile angažovane u procesu proizvodnje, bili su znatno smanjeni, tačnije – prepolovljeni.
– U 2019. godini, 350 pletilja je bilo angažovano u proizvodnji i isplele su skoro 50.000 komada modnih artikala, dok je taj broj u pandemijskoj 2020. godini opao na 150 pletilja i oko 20.000 ispletenih komada, kaže Škaljić-Mingasson.
Ova poduzetnica je napravila određene zaokrete u poslovanju, fokusirajući se prvenstveno na domaću promociju kolekcija, a ne samo na proizvodnju modnih artikala za strane dizajnere. Donesene su i neke organizacijske promjene unutar Udruženja i firme, prilagodilo se novonastalim uvjetima. Institucionalna podrška i određena finansijska injekcija bile su potrebne. Ali…
– Kao Udruženje nismo imale pravo ni na kakvu pomoć, subvenciju ni olakšicu. Kao firma smo dobili subvenciju za period mart-juni 2020, međutim, ništa poslije toga, kao da je pandemija trajala samo u tom periodu, razočarano govori.
Vesna Smajlović iz Udruženja poslodavaca Federacije BiH (UPFBiH) kaže kako se Udruženje i prije zvaničnog proglašenja pandemije angažovalo na podršci svim poduzetnicima kako u FBiH, tako i BiH, te kako je upravo na insistiranje UPFBiH donesen tzv. korona-zakon.
– Istini za volju, nisu uvaženi svi prijedlozi UPFBiH niti je pomoć poduzetnicima bila u potrebnom obimu, kaže Smajlović za Naratorium, dodajući da je angažman državnog aparata kada je u pitanju podrška i poduzetnicima i poduzetnicama, i u periodu pandemije i mimo nje, ukratko – nedovoljan.
– I poduzetnici i poduzetnice rade u jednakom poslovnom ambijentu, s najvišim opterećenjima na plaće u Evropi, sporom i neefikasnom administracijom i sudstvom, opterećeni sa više od 3.000 parafiskalnih nameta, koje naplaćuju različiti nivoi vlasti, ali, uprkos ili u inat tome, uspijevamo zapošljavati, plaćati poreze i doprinose, biti konkurentni na domaćem i inozemnim tržištima. Činjenica jeste da u FBiH, na različitim nivoima vlasti, postoje različiti programi za podršku poduzetnicama. No, sredstva koja se izdvajaju za te projekte su nedostatna, nerijetko u komisijama koje donose odluke o dodjeli podrške sjede osobe koje nemaju kapacitet da procijene kvalitet projekta, njegov potencijal itd. Odgovor na pandemiju nadležnih institucija na svim nivoima vlasti mogao je biti puno adekvatniji, transparentniji, a prije svega više sistemski i suštinski, riječi su Smajlović.
Arslanagić-Kalajdžić problem vidi u tome što su mjere pomoći u kontekstu pandemije općenito bile generičke i ciljane na sve biznise.
Posebne mjere
– Ono na čemu treba raditi jeste da se posebno izdvoje mjere koje će biti usmjerene na poduzetnice ili za žene vlasnice biznisa. Tačno je da su mjere pomoći najviše bile ispoljene na početku, pa čak i tada je situacija bila drugačija u entitetima – u RS-u je to pitanje prije riješeno, u Federaciji BiH kasnije. Također, za neke mjere se moglo prijavljivati retroaktivno i tako su isplaćivani. Nisam sigurna u to u kojoj mjeri su uopće iskorištena planirana sredstva podrške, ni da li su ih poduzetnici i poduzetnice uopšte uspjeli povući na adekvatan način, jer to je dosta kompleksan mehanizam – ne znate da li tražite u općini, kantonalnim ili federalnim ministarstvima i sl. Mislim da bi ovdje trebalo ići s posebnim mjerama koje su usmjerene na žene. Kroz ranije analize smo uvidjeli da u entitetskim zavodima za zapošljavanje, i u FBiH, i u RS, ima par linija izdvojenih baš za žene, odnosno koje ohrabruju ne samo poduzetnice već sve zaposlene žene, i koje ženski spol eksplicitno spominju u nekoj od svojih mjera i u izdvajanju sredstava za te mjere. Ali to je uglavnom to. Poduzetništvo jeste opći pojam, ali mislim da generalno podrška ženama poduzetnicama treba da se jasnije istakne kroz ove mehanizme, ističe Arslanagić-Kalajdžić.
Pandemija Covid-19, za nadati se, jednom će se okončati, ali ambijent u kojem posluju i žene i muškarci, prema svemu sudeći, ostaje nepovoljan. Ostaje otvoreno i pitanje ravnopravnog pristupa i prilikama i resursima, u kojem se opet žene trebaju izboriti za svoje mjesto, pritom se suočavajući sa širokim spektrom poteškoća da to i ostvare.
Krajem prošlog mjeseca, na Međunarodni dan poduzetnica, održana je konferencija “Podrška poduzetništvu žena u BiH: Kreiranje poticajnog okruženja”, u organizaciji UN Women, a uz podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva. Glavna poruka odaslana s ovog skupa jeste da se zajedničkim pristupom mogu otvoriti nove mogućnosti za ostvarivanje punog potencijala poduzetništva žena. Kako nam govori Arslanagić-Kalajdžić, jedna od učesnica konferencije, na događaju je predstavljeno ono što se do sada radilo iz domena ekonomskog osnaživanja žena i otpornosti biznisa u kojima su žene vlasnice, a nakon toga je osnovan Savjetodavni odbor za podršku poduzetnicama, u koji su pozvani predstavnici različitih interesno-utjecajnih grupa – od ministarstava, komora, institucija koje zapošljavaju, NGO sektora, do samih poduzetnica, a koji će imati zadatak da u daljem periodu prati aktivnosti iz domena ekonomskog osnaživanja žena.
To bi, recimo, mogao biti ohrabrujući korak da poduzetnice dobiju adekvatnu sistemsku podršku. Ako ništa, gaji nadu da žene u poslovanju, ali i ostalim strukturama društva, možda neće (ponajviše) predstavljati puko ispunjavanje kvote.
