Učenica Osnovne škole “Enver Čolaković” Breza, Amina Zukan osvojila je prvo mjesto u pisanju literarnih radova povodom obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine.
U nastavku vam donosimo kompletan sadržaj literarnog rada Amine Zukan.
Domovino u srcu te nosim
Ja dolazim iz zemlje Bosne, Bosne i Hercegovine. Iz zemlje koja se godinama stavlja „pod“ upitnik, kojoj se godinama pripisuju pridjevi mita i korupcije, neobrazovanja i triju naroda koji ne umiju zajedno da žive.
Ovi pridjevi su prirasli u rječnike glava onih koji na crnu zemljicu, zemlje ove, ni ne kročiše. Ne žive oni život bosanski niti hercegovački, a ipak nam, ipak joj, sude. A ko su oni da sude kad je samo Jedan veličanstvom svojim dostojan da svima sudi. Tim uvjerenjem se vodimo, sa njim živimo. U miru, ponekad poljuljani valovima mora zloglasja i mržnje, ali ipak, živimo. To što živimo, kako živimo i gdje živimo u srcu nosimo. Ne čine ovu državu iz korijena njena nepokolebljiva historija niti geografija, nego ljudi koji tu historiju i geografiju ispisaše. Onakvi kakvi jesmo, ljudi, obični i jednostavni… I ne! Ne dijele se ljudi ovdje, ne razlikuje se čovjek od čovjeka po tome koja mu molitva sa usana protiče, već po tome koliko ljudskosti sa sobom nose, koliko je iskazuju. A iskazujemo je, srčano, jer sve što radimo, radimo svim srcem. Decenijama smo svim srcem tu jedni za druge, za našu domovinu i za sve one ciljeve na putu dobra za koje interes dijelimo. Humoristični smo, kažu, požrtvovani i zaštitnički nastrojeni. Ponosni također. Ponos nam je domovina, porodica, ljubav, vjera… Zakletve su to naše. Pozitivnost najljepša vrlina, a čast i poštenje svetinja. To smo mi, smrtnici, obični i sebi svojstveni, pod jednim nebom odrasli. Nebo bosansko nam je krila pružilo, al’ mnogi iz svoga gnijezda odletješe. No, nije domovina tamo gdje tijelo osjeća užitak, a mozak govori da je ljepše, bolje. Domovina je tamo gdje tijelo trpi jer duša voli.
A voli duša Bosnu ovu, voli i Hercegovinu. Šamiju na naninoj glavi, onu staru pećnicu i pogaču iz nje, tople smežurane ruke, raširene, krhke. Voli duša ovu slobodu, voli da ne bježi, da nije izbjeglica… Ova duša voli što ima ljubavi da voli, da u srcu čuva i nosi, al’ ova duša najviše voli, što tebe, domovino moja, u srcu nosi!
