“Nek’ ti je rahmet Alija, golemi, beskrajni, žele ti tvoji Brezani”.
Svako ima svog Aliju, a mi Brežaci Sirotanovića. Mada posthumno, Alija je naša Bosanska legenda za vijeke vijekova. Bio je spona prošlosti i budućnosti, sukubljavajući se sa neimaštinom, primitivizmom i razvojem rudarskog života i tehnologije. Za svog rudarskog vijeka obogatio je promjene svrdla, lopate i pijuka spoznajama suvremene bušilice ili pak kombajna i povjerovao nauci u potpunosti. Često je znao reći: “Dijete, je l’ de ove nove mašine i podgrade čine čuda, al’ neka, nek’ je rudarima lakše, nek’ su im plaće slađe”.
Alija Sirotanović je rođen 1914. godine u selu Orahovo koje pripada Brezi. Zanimala ga drvena bešika, otpitalo mlijeko i jareva pogača, uspavljivala čobanska svirala u kući mnogobrojnosti. Rastao je u izobilju šuma i livada, pa mu je prvo zanimanje otpitano nazivom šumski radnik. Kao najstariji sin zarana je postao glava brojne porodice, koja je morala jesti, a glad očiju nema. “Dijete, znao sam volu pomagati kad ore al’ vuče, kako ne bi čoiku pomog'o, Svašta sam dever'o i ‘vako kad pričam mlađima, svojim bratićima il’ nekom u selu, smiju se, ahinjak provode, k'o biva ne vjeruju, a vakat se more vratiti za čas, dok dlanom o dlan”.
Oženivši se sa rahmetli Mevlom promijenio je stanište u selu Trtorići, ali su brige ostale u Orahovu kod braće i sestara. U brezanski rudnik došao je 1941. godine. Pun snage koju je pretočio u udarništvo u heroizam tadašnjeg razvoja i života.
Dobričina kakvi se rijetko rađaju nije bio govornik, ali je bio radnik i kada su ga pitali: “Alija šta je vama rudarima najpotrebnije?” odogovorio je bez razmišljanja: “Trebaju nam veće i tvrde lopate”. “Dijete, ja tad’ nisam razmišlj'o k'o vi sad’, odoše leđa, nego da što više hunta natovarimo, a vidi me sad’ k'o maksum sam, savio se, osušio. Zapiši da se ne kajem i pravi se rudar ne kaje, pravi rudar radi. Ljuti me i to zapiši, postala vam moda, čim je bolji radnik unaprijede ga za neko drugo radno mjesto, pa ni't više radnika, ni't rukovodioca. Dobru radniku treba dati dobru plaču, poslat ga besplatno da se odmori, a man'te se otih glupih unapređenja, nema od toga haira”.
Alijina udarnička vremena obarala su rekorde na međunarodnim takmičenjima, razvijajući ciljeve što veće produktivnosti, pa nije čudo što je pobrao sva priznanja koja su data jednom Jugoslovenu. Njegova skromnost nije bila kvarljive prirode tako je on ostao i sreća i tuga za pamćenje ljudima Breze, Bosne i bivše Jugoslavije. Namjerno rekoh dobričina, jer nije vodio evidencije o bilo čemu a stalni je bio potkradan u raznoraznim davanjima, priznanjima i odlikovanjima. Meni se više puta žalio: “Mali, fali mi dosta toga, ja ne zapisujem, a oni obećaju vratiti, nikad niko. Bezbel’ se fale kako su i šta drpili od Alije”. Polegnut malo na ležaju zagledan u varešku ljevenu peć, priča sa nostalgijom, pa se bore razvuku u sjenku osmjeha.
Uvijek je ima puno duše i malo riječi u kosčatom tijelu, ali se znao kazati radom kao malo ko na svijetu. Iskre života puštao je s’ namjerom da ogrije zemaljsku kuglu na kojoj i dan danas strši njegov kućerak na kojem treba da piše: i rođen velik po djelu, umro ko zalazak sunca koje se stalno rađa.
Pisati o Aliji, ili pričati o njemu treba zakoračiti i obići vrijeme prošlosti, a opet ostati kratak za koju nisku njegovog života.
U Brezi nije sagrađen Rudarski muzej, u koji je Alija kanio ostaviti silinu priznanja u pisanoj formi, medalje, pa i bistu sa kojom se rado fotografisao. Pri svakom susretu pitao je: “Kako su mi rudari, kakve su im plaće, imal’ šta novog, što bolan štrajkuju, što im je to nevolja, treba se dogovarati ljudski lijepim riječima”.
Blago rečeno, teško je pisati o velikanu jednostavnosti i prizemljenosti u svakoj prilici, koji je heroizam stekao žuljevima, koji je učio život od malih nogu i umro 16. maja 1990. godine. Od šestero rođene djece, nijedno nije preživjelo, kao ni njegov sin Mustafa iza kojeg ostade šćerka Mubera kao genetska nit naslijeđa herojskog imetka skromnosti.
U njegov radni vijek upisano je 36 puta udarništvo, proglašen je herojem socijalističkog rada, odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem, nagradom ZAVNOBiH-a, nagradom AVNOJ-a, Prvomajskom nagradom, i nizom drugih nagrada i priznanja. Bio je narodni poslanik Saveznog vijeća za Visočki srez od 1949-1953. godine i član prvog Upravnog odbora Rudnika Breza, a u više gradova počasni građanin.
Ni iz bliza nisam dokučio Alijinu popularnost i sve što je nosio njegov životni put, ali se nadam da ćemo Aliju Sirotanovića pretočiti u knjigu koju je trebao sam pogledati, a što nije, mi smo krivi, jer nismo uvažavali njegovo djelo herjosko, pa ako to i posthumno učinumo nje kasno, zbog onih iza nas.
Tekst napisao Ibrahim Dedić.
Alija Sirotanović (Orahovo, 14.8.1914. — Breza, 16.5.1990.), rudar iz Trtorića kod Breze, radnik udarnik, junak socijalističkog rada koji je oborio svjetski rekord u kopanju ugljena. Njegovo ime i višestruko simbolično prezime je urezano u kolektivno sjećanje svih građana bivše SFRJ, obični čovjek koji je zauvijek obilježio jedno vrijeme. Uz njegov lik i djelo se veže nekoliko legendi koje su kao i uvijek samo djelomično točne.
Alija je rođen u Orahovu, a odrastao je i ostatak života proveo u Trtorićima, nadomak Breze. Imao je šest braće i dvije sestre, i svi su radili u rudnicima. Jedan od njegove braće, Ahmed, poginuo je u rudarskoj nesreći 1970. Ahmedov sin, Arif, osnovao je udruženje u čast svoga strica “Alija Sirotanović i njegovi komorati” kako bi nastavo živjeti Alijin duh i radišnost. Alija je u rudniku bio kopač i njegov alat je bilo pneumatska bušilica, a znao je raditi i sa dvije u isto vrijeme. Alija je cijeli radni staž proveo u istom statusu – rudar-brigadir, otišao je u mirovinu sredinom sedamdesetih. Iako su u to vrijeme rudarske plaće bile znatno veće od radničkih, mirovina mu je bila skromna. Nuđen mu je novi stan u Brezi no on ga je odbio i zatražio da se ponudi onima koji nemaju svoj smještaj. Slična priča je bila i kad su mu je Tito pri jednom prijemu nudio “auto po želji” pa se Alija odlučio za fiću. U intervjuu zagrebačkoj Areni njegova unuka je izjavila: “Kad je umro Tito, dedo je plak'o tri dana.” Točan datum njegove smrti je dvojben. Do 2013. godine većina novina i internetskih portala se prisjećala legendarnog udarnika 13.5. na godišnjicu njegove smrti, no Dnevni avaz je te godine objavio intervju s njegovim stričevićem Arifom u kojem je kazao “da je njegov amidža umro 16. maja 1990. godine, a ne 13. maja, kako su jučer objavili mnogi mediji. -Neko je na Wikipediji napisao da je amidža umro 13. maja 1990., što je pogrešno.”
U toku 1946. godine uvodi se novi način rada, zasnovan na natjecateljskom duhu, a isti način rada prenosi se i u naredne 1947. i 1948. godinu, pa se u ovim godinama zapaža osjetan rast godišnje proizvodnje. Novi način rada ima natjecateljski duh, pospješuje rad pojedinaca i radnih brigada (radnih grupa), a prenosi se na sve zaposlene. Radilo se o Stahanovskom pokretu raširenom u socijalističkim zemljama koji je nosio ime po rekorderu Aleksej Stahanovu koji 1935. iskopao 102 tone ugljena u 5 sati i 45 minuta. (12 puta više od kvote).
Na savjetovanju sa stručnim osobljem rudnika i kopačima, koje je održano na ljeto 1949. godine, kopač Alija Sirotanović je predložio da se njegovoj brigadi omogući rad na tri radilišta i dao obavezu da će premašiti Stahanov rekord. Prijedlog je prihvaćen, a Alijina brigada je 24.7.1949. godine, počela sa obaranjem rekorda u Jami 1 koja je bila poznata kao Rov vojvode Putnika. Predsjednik komisije koja je kontrolirala rad objavio je:
Alija Sirotanović je, sa svojih osam komorata, za osam sati rada iskopao 152 tone uglja (253-ja kolica), prebacio normu za 215%, srušio dotadašnji rekord Stahanova za 50 tona i postigao svoj svjetski rekord u iskopu uglja.
Njegov podvig punio je redke jugoslavenski novina i bio slavljen od strane KPJ s obziron na trenutne zategnute odnose između Tita i Staljina.
Upisan je i u povijest rock'n'rolla kao junak koji je inspirirao pjesmu Srce, ruke i lopata Zabranjenog pušenja.
Zbog anegdote na prijemu kod druga Tita, kad je upitan “što mu treba” a Alija odgovorio “veća lopata”, i dan danas se velike lopate kolokvijano nazivaju “sirotanovićke”.
