Vazda je Breza bila mjesto gdje su se krojile sudbine, gdje su bajraci vjetar parali, gdje su ahbab i dušmanin koračali istim kaldrmama, ne zna se koji s većim teretom na plećima. Eh, Breza, kasaba gdje su saburi pucali kô što puca zategnuta struna na sazu, gdje su zore nicale iz mehke tame duša.
U toj kasabi bijaše kahva hadži-Selimova, kahva što mirisom jake kahve i duhanskim dimom pričala bajku stariju od njenih mutvakli zidova. Ondje su sjedili mudri ljudi, s pečatom vaktova na čelima, kahve ispijali polahko, razgovore prebirali kô tespihe u ruci. Ali u jednom čošku kahve, pod masivnom sofrom, sjedio je Murat-aga, čovjek što je nosio čudne tegobe u očima.
Kažu, bijaše to onaj isti Murat-aga što je nekad sultanu firman nosio, al’ sudbina mu pod noge baci mutne vode. Izgubi i imanje i askera, osta sam s hukom vjetrova što su ga noću budili.
Ali sabur mu bijaše jači od sablji.
Gledali su ga ljudi, neko sa sažaljenjem, neko sa strahopoštovanjem, al’ niko nije znao kakva se borba u njemu vodi.
Jednog jutra, dok je u kahvi miris dima titrao među muhabetskim glasovima, u kasabu dođe hodža iz dalekih krajeva, hadži-Mehmed, insan što mu je govor bio ko melekova besjeda. Oči mu bistre, riječi kô behar, a u njemu neka tajna, neka hutba što se nije mogla svakome kazati.
“Hak ima svoju tegobu, Murat-aga,” reče hodža Mehmed, spuštajući ruku na Muratovo rame. “Samo onaj ko sabura, onaj ko zemlju ljubi i suzama je natapa, može od nje iznova berićet ubrati.”
Murat-aga ne reče ništa, al’ mu se u oku suza zarumeni, ona što je godinama krio.
Tog dana, kô da se stijena sa pleća odvali, kô da je dunjaluk postao malko lahši. Pogleda kroz kahvanski prozor, u kasabu koja je uvijek imala svoje tuge i radosti.
Tu u centru je stajala pravoslavna crkva, malo dalje katolička, i pomisli kako su te bogomolje bile tu vijekovima, kao i džamije, i kako su ih uvijek pobožni ljudi čuvali. I treba ih čuvati, kô što čuvamo svoje, jer kamen je kamen, svetinja je svetinja, ma čija bila.
Ali danas je drukčije.
Danas ima više patriota nego ikad prije. Onih što bi rado započeli zulum, ali kad bi puška progovorila, nestali bi, čekali da se krv osuši, da bi se onda vratili kao gazije, heroji iz prikrajka. Al’ znao je Murat-aga, znao je da su pravi junaci oni što saburaju, što komšiju na komšiju ne dižu ruku, oni što razumiju da je komšija jedini kantar na kome može život da pobijedi.
U tom trenutku, komšija Milan, starina koja je vazda sjedio na istom mjestu u kahvi, promrmlja kroz dim cigare:
“Nekad se znalo gdje ko sjedi u kahvi, Murate. Znalo se mjesto hadžiji, mjesto gaziji, mjesto običnom insaninu. A danas, bijeda i fukara guraju se u prve redove vjerskih objekata i istiskuju one iskrene u vjeri… Teška vremena za poštena insana.”
Kahva utihnu. Stare, rasklimane drvene stolice zaskripaše pod težinom muških sudbina. Požutjele slike na oronulom zidu svjedočile su vaktove koji su prošli. Na sofri obijeni fildžani, uz bakarnu džezvu iz koje se i dalje širio miris jake kahve.
A šta je vlast? Ništa do igara i avlija gdje se pamet prodaje za vlastiti interes. Ne treba vjerovati ni onima što se najglasnije zaklinju u vjeru, ni onima što su brade pustili do pojasa. Jer iza brade može da se krije opaka narav, iza njihove vjere može da stoji zlo što može sve da nas odvede u bezdan.
Breza je te noći mirisala na kišu i na obećanja. Mehmed-hodža ode dalje, kô što dolaze i odlaze ljudi što nose nur u grudima. A Murat-aga, ah Murat-aga… Prvi put nakon dugo godina, zaspa mirnim snom, dok su u daljini ezani tkali novo svitanje nad Brezom…
Piše: Stanovnici Breze
