Svi ljudski strahovi izađu na površinu onda kada ti umre onaj koga voliš…
Mislila sam da ne se bojim skučenog prostora, cijeli svoj život, do 24.novembra 2021.
Taj dan je mom babi bila dženaza.
Teže od trenutka kada sam saznala da je preselio na Ahiret i teže od spoznaje da je zakopan u zemlju, a da ga nisam vidjela i da mu u bolesti nisam imala priliku ni ruku dotaknuti, ni obraz pomilovati, ni još samo jednom ga pomirisati…bila je njegova prva noć u kaburu.
Jeste li ikada nekog voljeli da vam duša umire od straha zbog onoga o čemu ništa ne znaš, nego si samo načuo i pretpostavljaš?
Ja jesam.
Sjećam se noći nakon babine dženaze i nikad neću zaboraviti da su se u mojim mislima, dok mi je duša igrala od straha, a more suza izlilo iz očiju, samo smjenjivale rečenice: “Allah mu je Bog, Islam mu je vjera, Muhamed mu je poslanik”, nadajući se da će nekako moje riječi doći do njega, ako bi se ne daj Bože on zbunio.
Mahnito sam listala poruke ljudi koji su mi napisali:”Da mu Allah kabur učini prostranim…” držeći se za tu rečenicu kao za najljepšu dovu, najljepšu misao, najljepšu želju. Ta rečenica je bila ostvarenje svih mojih snova i moja jedina utjeha u tim trenucima.
Kažem vam: Najveći strahovi ljudski izlaze na površinu kad ti umre onaj kojeg svakim damarom voliš.
Kad se bojiš da razum ne izgubiš, kad se danima i danima samo pitaš:”Kako će sad on Tamo? Je li dovoljno dobrih dijela nakupio? Jesu li mu svi halal dali? Ima li dovoljno namaza, posta, je li dovoljno zekata dao?…”
30 svojih godina nisam razmišljala o Sudnjem danu, iako je kad živiš u Islamu ta tema neizbježna, a evo sad, tri i više samo o tome mislim…
Moj dedo Ibrahim (babin babo) je svaki dan svog života, kad god bih ga upitala treba li mu nešto, govorio:”Ne treba mi sad ništa. Treba mi samo kad umrem, da mi Fatihu proučiš. Svaki dan, samo da mi Fatihu proučiš.”
Ostavio nam je u amanet da na njega mislimo i da o njemu brinemo i kada ga ovdje više ne bude.
Od kad mi je babo umro, dosta svojih postupaka vagam prema tome idu li njemu u korist.
U jednoj predaji se kaže da će čovjek na Sudnjem danu doći pred Allaha dž.š. a iza njega će se pojaviti sevapi veličine brda, pa će se on iznenaditi i reći “Ja Rabbi, otkud ovo, ovo nije moje”, a Allah će mu reći:”Ovo su dove i dobra djela tvoje djece”.
Kolika je milost Allahova, da nam daje šansu za oprost i za džennet i nakon naše smrti, koji nam daje djecu da o njima brinemo, da im ljubav i toplinu dajemo, a da oni za nas mogu brinuti i nakon naše smrti.
Allahu moj, skini nam koprene s očiju, okreni nas jedne drugima, daj nam iskrenost u riječima i ljubav u očima.
Ne dopusti da nam djecu zavede lakovjeronost, pohlepa i oholost, niti dopusti da izgubimo strpljenje prema svojoj djeci niti prema svojim roditeljima.
Allahu, pomozi nam da očuvamo porodice, učvrsti nam veze, ohrabri nam posvećenost i lojalnost, ne dozvoli da nam ovosvjetske prolaznosti srca ohlade.
Amin 🤲
Piše: Ilma Omerhodžić
