Do Hrustova vode tri puta: u selo se može doći iz Ključa, iz Bosanske Krupe i iz Sanskog Mosta. Prelijepo uređeno selo sjedi na brežuljcima između kojih veselo žubori Sanica na svom kaskadnom putu prema Sani, kao da je u sredini čvora koji se zamrsio između tri krajiška gradića.
Srcem sela dominira upečatljiva džamija u čijoj neposrednoj blizini je spomen-obilježje civilnim žrtvama iz minulog rata. Na prostranoj ledini iznad sjaji se novoizgrađeni sportski centar za djecu i omladinu, “kakvog ni u Sanskom Mostu nema”, kako se mještani Hrustova vole pohvaliti. A zašto i ne bi – sami su ga izgradili vlastitim sredstvima. Tu je asfaltno igralište za razne sportove, tu je nogometni teren s umjetnom travom i masivnom tribinom, tu je dječije igralište, a malo dalje i teren za boćanje. U završnim fazama izgradnje je i upravna zgrada sa salom, koja bi imala biti centar društveno-kulturnog i sportskog života sela.
Obnova i odlazak
Na igralištu se ne igraju djeca. Umjesto dječije graje, leden vjetar svira kroz imobilijar. Cijelo selo, odnosno većina stanovnika, uglavnom živi drugdje, najviše u Švicarskoj. Lijepo uređene kuće i okućnice sugeriraju da novca ne nedostaje, ali stanovnika je vrlo malo – van sezone godišnjih odmora, srest ćete samo starije seljane, koji će vas srdačno dočekati, željni razgovora.
Osnovna škola u centru sela, kao područno odjeljenje OŠ Vrhpolje, nekada je brojala i 150 đaka. Danas školu pohađa devet učenika, razvrstanih u pet razreda.
Na ulazu u školsku zgradu deočekuje nas veselo lice Kade Omanović, koja se brine da sve funkcioniše kako treba – kao pomoćna radnica već dvadeset godina radi na istom mjestu, skupa sa učiteljem Zlatkom Safićem.
Tek što se udala u Hrustovu, u koje je došla iz obližnje Sanice, počeo je rat, i Kada je završila u izbjeglištvu. Najprije u Sloveniji, a potom u Njemačkoj. I sve tako do 1997., kada se vratila na zgarište na kojem joj je nekada bila kuća, što je bila sudbina cijelog sela. “Nema kuće koja nije bila spaljena u Hrustovu”, reći će Kada. “Hvala bogu, obnovili smo”, kaže, pokazujući rukom kao da želi jednim potezom obgrliti cijelo selo.
Kada Omanović/Naratorium
Unatoč tom razaranju, a onda i nesreći koja je njenog muža učinila nepokretnim, Kada se nesebično posvetila svakodnevnim zadacima u područnoj školi. Ona održava prostor čistim i urednim, ali to je samo dio njenog doprinosa. Učitelj Zlatko Safić cijeni Kadinu podršku i prisutnost kao nenadmašnu. “Ona vam je za sve”, dobacuje kroz smijeh Zlatko, dok Kada sipa kafu, šeretski se osmjehujući.
Iako je njen duh neustrašiv, Kada nije mogla zadržati svoje sinove u domovini. Obojica su otišli u Njemačku u potrazi za boljim prilikama. Stariji sin je otišao prije pet godina, a mlađi se pridružio početkom ove godine. “Zadovoljni su”, kaže, “Bolje opet nego ovdje. Kad ovdje nisu mogli naći posla.” Sa suzama u očima priča o odlasku sinova, ali i s razumijevanjem da je to bila nužnost kako bi obezbijedili sebi bolju budućnost. “Loše je to, šta ću misliti… plačem za djecom, ali šta ću?”, kaže. Starija kćerka se udala i također otišla u inostranstvo, dok je njena najmlađa djevojčica, još školarka, ostala u Hrustovu s majkom, kao utjeha.
Zlatko Safić, učitelj u istoj školi, dijeli svoje razmišljanje o promjenama koje su zahvatile selo. “Nekad je selo imalo više đaka, sad je iz godine u godinu manje i manje”, kaže. Zlatko ne samo da vodi školu, već je i talentirani muzičar, čiji zvuk dopire sve do daleke Njemačke. Svakog ljeta – zna se – oni idu na turneju, uglavnom po Njemačkoj, gdje se na koncetrima susreću sa svojim sugrađanima, kojih je iz godine u godinu sve više na koncertima, a sve manje u Sanskom Mostu.
Zlatko Safić ispred škole/Naratorium
Hrustovo je u prvim godinama nakon rata bilo simbol povratka, a danas odlaska, nastavljajući prijeratnu tradiciju pečalbe. Ovo pastoralno selo, koje se tijekom većine godine čini tišim bez svojih stanovnika, postaje živo tijekom praznika i godišnjih odmora. Tu se ljubav prema domovini prepliće s potrebom za boljim životom koji domovina ne može pružiti. “Ljepota je ovo”, dobacuje nam jedan mještanin, “Ali, od ljepote se ne živi.”
Uski seoski put vijuga prema Sanskom Mostu dolinom Sanice, koja prije svog ušća u Sanu pravi nadaleko poznate slapove, tek da podsjeti putnike-namjernike da su u krajoliku kojim dominiraju vodene ljepotice, sve ljepša od ljepše, uokvirene grubim administrativnim imenom Unsko-sanski kanton. Kroz seoca Tomine, Lužane i Čaplje, put vodi dalje, prema Sanskom Mostu, naseobini čije su prve tragove arheolozi vezali za početak devetog stoljeća, kada je tu bilo naselje koje se po svemu sudeći zvalo Mren.
Tu se rukuju povijest i priroda, u gradu na devet rijeka, kojeg sa zapada štiti golemi Grmeč, a sa istoka Mulež i Behremaginica, i u čijem centru dominira most koji spaja desnu i lijevu obalu najveće pritoke Une.
Uspješni modeli iza negativnog trenda
Unatoč svom neospornom šarmu, Sanski Most je svjedok postupnog odlaska mladosti. Neko će reći – šampion u kantonu. Ekonomski čimbenici, ograničene mogućnosti zapošljavanja i nedostatak razvoja infrastrukture pridonijeli su ovom trendu. Mnogi mladi ljudi osjećaju se prisiljenima otići u potrazi za boljim izgledima za obrazovanje, napredovanjem u karijeri i višim životnim standardom. Odvaže li se u veće gradove ili čak u inozemstvo, gradsko stanovništvo nastavlja se smanjivati, što izaziva zabrinutost oko njegove dugoročne održivosti.
Amer Mezetović, voditelj općinskog Odjela za investicije i potporu poslovanju, kaže da općinske vlasti čine sve da se smanji ili barem ublaži odljev mladosti iz Sanskog Mosta, ali naglašava da su im, zbog kantonalnih politika, ruke često vezane.
Amer Mezetović/Naratorium
“Nažalost, svaka općina u Bosni i Hercegovini susreće se sa ovim problemom. Trend iseljavanja traje još od 70-ih godina prošloga stoljeća, i mi te migracije dijelimo u tri kategorije: predratne, ratne, i poratne”, kaže Mezetović, koji ipak nije pesimist u pogledu odljeva stanovništva.
“Vidite, blizu 95 posto privrede Sanskog Mosta bazira se na znanju i kapitalu dijaspore. Govorim o ljudima koji su odselili prije rata i u ratu, i koji su se vratili i pokrenuli vlastite poslove u domovini. Pokušavamo primijeniti modele koji su se pokazali uspješnim u, recimo, Irskoj i Izraelu – a govorimo o velikim ekonomijama koje su svoju snagu bazirale na potencijalu dijaspore”, kaže Mezetović, naglašavajući kako bi to mogao biti model za cijelu zemlju.
“Naravno”, dodaje, “za to je potrebno izraditi državnu strategiju saradnje s migracijama. Bilo je takvih pokušaja ranije, ali nažalost, u sve se umiješala politika, koja nameće podjelu dijaspore po etničkoj liniji.”
Optimizam nije napustio ni Amiru Šabić, novinarku lokalne radio-televizije RTV SM, i strastvenu ekološku aktivistkinju, članicu jednog od dva planinarska društva iz Sane. “Ja mislim da se vrijedi boriti za ovaj grad i za ovu državu”, kaže Amira. Ona kroz svoj posao pokušava unijeti vedrinu u često sumorni sadržaj informativnih programa. Emisija koju uređuje i vodi skupa sa još jednom kolegicom se zove Sunčana strana obale, i nastoji prikazati pozitivne priče iz gradskog života. “Ima puno pozitivnih priča. Ko hoće, može uvijek naći načina da sebi uljepša dan”, osmjehuje se Amira, i kaže: “Znam mnoge koji su otišli, i koji jedva čekaju da se vrate.”
Ipak, i ona konstatira bjelodanu istinu – da je sve više onih koji odlaze. Statistički podaci neumoljivo svjedoče da je kompletan Unsko-sanski kanton predvodnik poražavajuće statistike. Kantonalni MUP godišnje izda između 15 i 20 hiljada uvjerenja o nekažnjavanju, sa svrhom odlaska u inostranstvo. U ovom kantonu niti u jednoj općini ili gradu nije bilo povećanja broja stanovnika u odnosu na posljednji popis stanovništva. Sanski Most, poput mnogih drugih malih gradova, suočava se s ekonomskim izazovima koji dodatno potiču iseljavanje mladih. Ograničene mogućnosti zaposlenja i poduzetničkih poduhvata često ostavljaju mlade ljude s malo izbora nego da traže prilike drugdje. Nedostatak investicija u industrije i razvoj infrastrukture ometa sposobnost grada da privuče poslovne subjekte i stvori mogućnosti zapošljavanja za svoje stanovnike. Taj začarani krug održava osjećaj da Sanski Most nudi malo nade za budućnost.
“Imam mnogo rođaka koji su u trećim zemljama. Zapravo, kad razmislim bolje – svi su vani”, kaže Amira. “Sve što se desilo od 90-ih naovamo, sigurno je doprinijelo iseljavanju. Tu su i politička nestabilnost, i ekonomske prilike, odnosno neprilike, kao i niz drugih faktora”, kaže Amira i dodaje:”Ja lično nikad ne bih odselila, osim u slučaju nedajbože rata. Mislim da je to sve isplanirano negdje dalje.”
Između sigurnosti i nostalgije
Muamer i Amila Saleš-Omanović su među mladim i obrazovanim ljudima koji su svoju sreću potražili u Austriji. Amila je najbolje godine svog života utkala u Sanu i njene rijeke, baveći se ekološkim aktivizmom, te nema potrebu svoju beskrajnu ljubav prema Sani dokazivati bilo kome. No, u njenom slučaju, ljubav je upravo bila razlog odlaska. “Već godinu i pet mjeseca sam uz supruga na austrijskoj adresi, a Muamer je ovdje već preko 20 godina. Oboje smo Sanjani i ne trebam ti valjda naglašavati koliko nam zna nedostajati Sana i sve, i da idemo koliko često možemo”, kaže Amila.
Ona je otišla iz Sane, ali Sana nije iz nje: “Zahvalna sam što sve više shvatam da smo mi jedni drugima istinski i najveći poklon, i da je Muamer moj dom. To uvjerenje, taj osjećaj pripadnosti me štite od pretjeranog nedostajanja i tuge, koje mi zna donijeti razdvojenost od roditelja, porodice.”
Njen suprug Muamer kaže da ljude iz Bosne gone nepravda, korupcija, nesigurnost, neizvjesnost. “Zašto drugi odlaze, i ko ne bi otišao? Šta nam se nudi da ostanemo? Zašto odlazimo je pitanje za političare. Otišao sam zato što sam vidio da smo otišli u da ne kažem gdje. Kako stvari stoje, cijela Krajina će otići. Sve u svemu, žalosno, ljudino…”, kaže Muamer.
I još: “Pametan živi tamo gdje je bolje, oni drugi, tamo gdje moraju.”
