Opet sam ja to juče pripremila. Smjesu za hurmašice po njenom receptu. Sve sam pažljivo izmjerila, odvagala, sastavila redoslijedom koji stoji u receptu. Sve. Šaku oraha sam isjeckala na tačno onolike komadiće kolikih se sjećam. Sastavila s tijestom. Našla rendu. Mislim da je ovo četvrta koju kupujem s ciljem da postignem baš onaj oblik, veličinu i šare.
Sjela za sto. Podvila nogu baš kao i ona. I polako…
Kao da je gledam. Svaka kuglica tijesta iste veličine. Nježno je prenese prstima na rendu. Lagano tapka. Malo popravi sa strane. Nakrivi rendu i hurmašica lagano padne na dlan.
Stavlja ih na pleh. Jednu po jednu. Svaka iste veličine. Istog oblika. Ona zamišljena. S osmijehom na licu. Nesvjesna da stvara umjetnost…
Moje kuglice su smješne. Veličina im nije ista. Dodajem tijesto ili otkinem komadić kad mi se učini da ga je previše. Nešto ja to mrljam po rukama. Pa na rendu. Ubi se popravljajući oblik i kopirajući njene pokrete. Ne ide. Bez osjećaja. Kad sam gledala njene ruke, osjećala sam njihovu nježnost. Tačno sam osjetila blagost i lakoću s kojom se odnosi prema tijestu. Svoje ruke kad gledam, ništa. Osim potrebe da sve izbacim kroz prozor. Zajedno sa tepsijom, rendom i orasima.
Pripremim agdu. Onu sa kriškama limuna. Prelijem. Ne mirišu uopšte kao njene. Čekam da je upiju. Nestrpljiva. Tople stavljam na tanjur.
Džaba. Ni nalik. Jestive jesu. Negdje mekše, negdje tvrđe. Sve kontala uslikaću ih pa se pohvaliti na društvenim mrežama. Nisu za hvaljenje.
Gospođica Oluja izvadila tri komada. Oči joj gladne, kaže. Super su ukusne.
“Ma nešto mi fino.”-veli. “Baš te volim gledati kad ih praviš. Ti to sve nešto prstima, pa iz ruke u ruku. A ja strpljivo čekam da završiš, pa da me zagrliš…”
Crvenim se. Drago mi. Treperim.
“Možda je ipak do ovog margarina. Ni ovo brašno nisam ranije koristila. Nova je i renda.”
“Ne benavi već izvadi i meni.”-kaže Onaj Moj. “Znaš ti dobro do čega je. Uvijek je do toga.”
“Do čega?”-pitam.
“Do ljepote u oku onog ko posmatra. Do truda koji se ulaže da se sačuvaju stare i stvore nove uspomene. I do onog najvažnijeg sastojka…
Majčinske ljubavi.”
