Prema službenim procjenama, oko 2 miliona ljudi porijeklom iz BiH živi u oko 50 zemalja širom svijeta. Među njima postoje visoko obrazovani i kvalificirani ljudi koji su svoje znanje i iskustvo stekli radeći u nekim od najnaprednijih svjetskih ekonomija. Unutar ove dijaspore postoji veliki potencijal za doprinos pozitivnom ekonomskom razvoju BiH. Ipak, interakcija s dijasporom je u velikoj mjeri sporadična i nestrukturirana, i ovaj je potencijal često ostajao neiskorišten.
Projekat Dijaspora za razvoj (D4D), implementiran u periodu od decembra 2016. do septembra 2021. godine, imao je za cilj jačanje uloge dijaspore u razvojnim procesima u BiH. Projekat su pokrenuli Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i Vlada Švicarske, u partnerstvu s UNDP BiH i IOM BiH, a misija projekta bila je povezivanje stručnjaka iz dijaspore sa kolegama iz BiH. Jedan od učesnika, Damir Mitrić, viši predavač na univerzitetu La Trobe u Australiji, na projekat D4D gleda kao na važan alternativni alat za pokretanje promjena. Kroz aktivnosti projekta, Mitrić je postao mentor centra za robotiku u Tuzli.
DKR Tuzla
Do prije proglašenja pandemije 2020. godine, Tuzla je bila okupljalište studenata sa četiri kontinenta. Njihova destinacija bio je tuzlanski Mejdan, mjesto gdje se nalazi sjedište Njemačkog centra za robotiku (DKR). Unutra se odvijaju praktične edukacije na polju automatike i programiranja industrijskih robota.
Zahvaljujući mentorstvu, podršci i stručnom znanju profesora Damira Mitrića, među polaznicima ovog centra bilo je ljudi iz Indije, Kenije, Vijetnama, Sjedinjenih Država i Australije. Bilo je i studenata sa univerziteta u Sarajevu i Tuzli. Svi su oni bili tu jer je prilika da ih robotici uče profesionalci iz industrije bila „previše dobra da bi je propustili“. Zlatka Grgić, project manager u DKR centru, objašnjava kako su edukovani njihovi inžinjeri: „Mi smo kćerka-kompanija firme Masterwerk iz Minhena, čiji je osnivač gospodin Muamer Babajić. Naši inžinjeri svoje znanje su generisali u auto industriji Republike Njemačke, ustvari samoj kolijevci automatizacije.“
Ali, jedna je stvar bila obrazovati vlastiti kadar, a sasvim druga kreirati plan i program kursa iz robotike za potrebe kompanija i studenata automatike i mehatronike sa raznih svjetskih univerziteta. Zlatka Grgić pojašnjava izazov sa kojim su se suočili: „Ne funkcionišu svi univerziteti prema istim kurikulumima, pogotovo na globalnom nivou. Bila nam je potrebna pomoć stručnjaka koji će nam pomoći da naše kurikulume prilagodimo kurikulumima univerziteta diljem svijeta.“
Za ovo je bilo neophodno angažovanje stručnjaka, koji je svojim iskustvom i znanjem mogao doprinijeti prilagođavanju postojećeg sistema. U isto vrijeme kada se DKR našao na svojoj prekretnici, objavljen je javni poziv za Industry Mentoring Program. IMP je imao za cilj podržati razvoj tehnoloških kompanija iz BiH. DKR se prijavila i postala jedna od pet kompanija koja je dobila priliku da se poveže sa ekspertom iz dijaspore. IMP je bila jedna od aktivnosti projekta Dijaspora za razvoj (D4D), u cilju razmjene iskustva, prijenosa znanja i društvenog uvezivanja kroz program mentorstva za unapređenje poslovanja BH kompanija.
Čovjek koji je postao mentorom DKR-a bio je profesor Damir Mitrić, programer nastavnog plana i programa i u to vrijeme viši predavač akademskog razvoja na Univerzitetu La Trobe u Australiji. Sa svojim desetogodišnjem iskustvom u međunarodnom visokom obrazovanju, shvatao je potrebe i probleme univerziteta koji šalju svoje studente na studijska putovanja.
Sastanci sa timom DKR odvijali su se online i, uprkos vremenskoj razlici od 10 sati, odvijali su se redovno. Dopunio je njihov plan i program, do tada baziran isključivo na stručnom inžinjerskom iskustvu, i uključio akademska predavanja o robotici i automatizaciji. Time je otvorena mogućnost da obuka postane zvanično priznata kao izborni predmet na univerzitetima. Pomogao je i u samoj komunikaciji sa univerzitetima, i stvorio preduslove da se njihove potrebe sinhronizuju sa potrebama DKR-a.
Princip njegovog rada je princip kolaboracije struke i akademske zajednice. Roboti preuzimaju veliki dio poslova koji su ranije obavljali ljudi, i pred univerzitete se postavlja pitanje – za koje poslove spremaju svoje studente? Kako ističe Mitrić, DKR u Tuzli je upravo ono mjesto gdje se ljudi povezuju na jedinstven način i gdje se studenti pripremaju za rad na svjetskom tržištu.
Dojmovi samih polaznika bili su izuzetno pozitivni. Mnogi su očekivali klasična predavanja, ali to nije princip rada koji njeguju u DKR-u. Kako kaže Zlatka Grgić, riječ je “najvećim dijelom o praktičnim edukacijama, kroz koje se obučavaju operateri i programeri“. Kao rezultat ove aktivnosti, 23 studenta iz Australije su tokom 7 dana pohađala intenzivni trening robotike u DKR-u. Dr. Mitrić je pomogao DKR da razvije nove strategije kako bi kreirali treninge za nova tržišta poput Saudijske Arabije, Indije, SAD i drugih.
S obzirom na činjenicu da osnivač tuzlanskog Centra za robotiku i mentor D4D programa žive u dijaspori, Zlatka Grgić za kraj poručuje: „Njemački centar za robotiku je primjer koliko je bosanskohercegovačka dijaspora bitna za naš narod, državu i industriju. Ona pruža važan doprinos razvoju svoje domovine, što kroz trgovinu, investicije, stvaranje novih radnih mjesta, tako i kroz transfer znanja.”
Program mentorstva imao je za cilj da pomogne domaćim kompanijama da dobiju znanje i uspostave veze koje će utjecati na njihov ekonomski rast i porast konkurentnosti na svjetskom tržištu. Kroz njegove aktivnosti, kreirana je značajna poslovna mreža domaćih stručnjaka.
