Vjerujete li u tamne vilajete? Ni ja nisam u djetinjstvu. Od devedesetih vjerujem. Jedan se tačno nadvio nad grad u kojem živim. Tih devedesetih… I još se vrti kao pijavica.
Ne usisavaju te pijavice tame naše kuće. Ne lome drveće. Ne podižu auta. Ne lete krave po ulicama niti se komadi daske i plastovi sijena vrte u krug. Ova je usisala pamet. Lagano ju je uvukla u samo srce pijavice, a ispljunula komadiće različitih ludila. A ta vam se ludila množe nevjerovatnom brzinom. Kao korov. Multipliciraju se. Prenose sa koljena na koljeno.
Trideset godina nakon te čudne pojave, stanje je neizdrživo.
Prvo smo se ubijali. Ništa nam sveto bilo nije. Svako je imao vlastite aršine i predstavu ko je heroj a ko žrtva. Nedostatak zdravog razuma je bio razlog zašto jedni druge nismo saslušali. Razumjeli.
Kada smo ludilo ratovanja sanirali na silu, neprovjerenim tabletama koje nam je dala međunarodna zajednica, kao pokusni kunići nad kojima je vršen neuspjeli experiment, otupjeli smo. Da se ne lažemo, umrli. Ne fizički.
Trebalo nam emocija. Bilo kakvih. Samo da osjećamo. Da znamo da smo živi. Da nas pukne adrenalin. Da krv procirkuliše. Oštećenih mozgova, nismo birali emocije. Prihvatili nemoral, nepoštenje, zlobu, pokvarenost… Divili se pogrešnim herojima. Drži nas to do danas. Jedan od letećih komadića ludila naveo nas je da mislimo da smo mi uvijek u pravu. Drugi nisu. Uporno branimo tu tezu. Svoj stav. Njime prikrivamo stvarnu nesigurnost. Tonemo sve dublje i dublje.
U gradu u kojem živim aktuelne su političke afere. Uništavamo živote jedni drugima pod krinkom borbe za pravdu. Ubjeđeni smo da radimo pravu stvar. Prevaren, iskorišten, opljačkan i uništen narod ne gleda jasno. Dok se mi svađamo oko pozicije i opozicije, pišemo komentare po portalima, trudimo se biti što veće patriote i domoljubi, ne shvatamo da vilajet postaje sve dublji. Uvlači nas sve više i više. Ludimo. Pravimo igrališta pored škola u kojima nema djece, donosimo izmjene zakona o radničkom pravu u zemlji u kojoj nema ni zakona ni radnika, ignorišemo krikove očajnika koji skokovima sa bolničkih zgrada pokušavaju ukazati na loše stanje u zdravstvu, ostajemo bez potomstva u razorenim domovima dok naši penzioneri kopaju po kontejnerima i stoje u redovima u javnim kuhinjama. Vjerujemo da bismo mi drugačije.
Ne mogu nama pomoći izbori. Kola zvana Prijedor davno su otišla niz brdo. Sile tame i pijavice ludila odradile su svoje. Ostali su samo komadići. Prije nego se krenemo svađati oko toga da li su srpski, hrvatski ili muslimanski, osvjestite prostor oko sebe. Tama je. Vilajet. Duboki. Najdublji. Crn. Najcrnji.
Zapamtite:
Zlu se može oduprijeti samo dobrim. Ne zlom.
Tamu može razbiti samo svjetlost. Dodavanje tame samo je čini još tamnijom.
Što dublje tonemo, hladnije je.
Umjesto komentara na društvenim mrežama i biranja strane, nahranite svog starog komšiju. Pričajte o vremenu. Zagrlite ga kao njegova djeca koja su daleko. Pomilujte psa. Igrajte se s mačkom. Sjedite u dvorište i pustite suncu da vam miluje lice. Bosim nogama stanite na zemlju. Obgrlite drvo.
Samo ljubav, dobrota i vjera mogu skrenuti tok jedne pijavice. Samo izvor pozitivne energije može razbiti vrtlog negativne.
I pobogu, dajte da se već jednom probudimo. Da budemo ljudi. Već trideset godina to nismo.
