Hodaš tako u tišini između bijelih nišana na parceli M 9, M 10, M 11…. Steže grlo i zrak ne da u pluća. I ne smiješ podići glavu od stida, a ne znaš što se stidiš. I onda kroz zamagljen pogled vidiš ime i godište…Rahmić ( Fahro) Mirsad…1973 – 1995., Zapolje, Bratunac. Neznanac, generacija, dječak….Ja sam živa, a on nije. Ja imam sina, koji ima godina kao Mirsad kad je posljednji put udahnuo ovaj teški miris smrti. Neznanac čije ime više nikad neću zaboraviti.
Hodaš tako, a pritišću te i nebo i zemlja i okolna brda, ne daju da pomisliš kako ima išta 
drugo izvan mezarja. Priroda zelena, bosanska, ona što grgolji i žubori, ovdje nije nimalo lijepa. Strašna je. Vrišti svojom tišinom, jezom, bolnim stezanjem srca. Vidim na stazi nekoliko ogromnih puževa. Negdje piše da imaju poseban krvotok i da se njihova krv u jednom momentu razlije po unutrašnjosti tijela. Kao da znaju da se i krv svih na označenim parcelama prolila, razlila, pa sljubljeni s tlom hoće im dati svog života….. i drveće korijenjem i ptice što slijeću i onaj pauk što je na vratima fabrike akumulatora ispleo mrežu. Svi bi djelić životnog daha da poklone, ali kosti su davno zakopane. I kad kažu da je ovo mjesto koje moraš posjetiti da bi shvatio, u pravu su. Potočari imaju puno parcela, komada zemlje određenih za tugu, a na njima bijeli grad s imenima koja vjetar šapuće i nosi. Među njima je i generacija, neznanac Mirsad. Ko zna šta bi sad radio, ko zna o čemu je maštao i kakve snove gradio….i njih 8372.
Hodaš tako i shvatiš zašto neki ne mogu izgovoriti da je izvršen genocid. Istina je to, znaju i oni, ali njenim izgovaranjem monstrumi više nisu nestvarni likovi fantastičnih priča. Monstrumi tako dobiju ime i prezime, postaju dio krvave priče, sramotnog civilizacijskog posrnuća, postaju dio velikog pitanja ZAŠTO ?
Hodaš tako kroz bijeli grad tuge, zarivaš nokte u dlanove da ne vrisneš, grliš u mislima sve uplakane majke, supruge, kćeri, sestre, djevojke, sinove, braću….Hodaš i šutiš, a kad te pitaju o Srebrenici ti nijemo pričaš suzama…Da se ne zaboravi i ne ponovi. Nikad više, nigdje, nikome.
Tekst i foto: Mersiha Šehić
