U organizaciji Franjevačke klasične gimnazije Visoko, u konkurenciji 112 učenika osnovnih i 102 učenika srednjih škola, Naida Osmani, učenica devetog razreda Osnovne škole “Enver Čolaković” Breza, osvojila je prvo mjesto u pisanju literarnih radova.
OSNOVNE ŠKOLE:
Treće mjesto i nagradu od 100 KM osvojili su:
1. Miloš Cvijetić, VII. razred, OŠ „Ivo Andrić“, Đulići kod Teslića
2. Medina Osmanhodžić, IX. razred, OŠ „Hasan Kikić“, Gračanica
3. Nikola Ćubela, IX. razred, Osnovna škola za djecu s posebnim potrebama, Mostar
Drugo mjesto i nagradu od 150 KM osvojile su:
1. Anđela Krunić, IX. razred, OŠ „Filip Višnjić“, Donja Trnova kod Ugljevika
2. Nives Sivro, IX. razred, KŠC „Petar Barbarić“, Travnik
Prvo mjesto i nagradu od 200 KM osvojila je:
1. Naida Osmani, IX. razred, OŠ „Enver Čolaković“, Breza
SREDNJE ŠKOLE:
Treće mjesto i nagradu od 100 KM osvojile su:
1. Amra Zahirović, III. razred Mješovite srednje škole u Banovićima
2. Emina Mandžukić, II. razred Elektrotehničke škole u Tuzli
3. Amna Alić, IV. razred Srednje medicinske škole u Tuzli
Drugo mjesto i nagradu od 150 KM osvojile su:
1. Marta Mijatović, II. razred SŠ fra Slavka Barbarića u Čitluku
2. Aida Suljić, III. razred Mješovite srednje škole u Kalesiji
Prvo mjesto i nagradu od 200 KM osvojio je:
1. Mahir Rešidović, III. razred Gimnazije „Edhem Mulabdić“ u Maglaju
“U ovoj školskoj godini posebno smo nastojali njegovati kulturu sjećanja i solidarnosti sa žrtvama nasilja te kulturu zahvalnosti za doživljenu dobrotu. Zato je naša Gimnazija, uz podršku naših sponzora i drugih vrijednih ljudi, raspisala literarni natječaj „Dobrota se ne zaboravlja“, otvoren za sve učenike srednjih i osnovnih škola u Bosni i Hercegovini. Na natječaj se javilo 112 učenika osnovnih škola i 102 učenika srednjih škola iz cijele Bosne i Hercegovine.
Čestitamo svim nagrađenima, a svim učenicima i njihovim nastavnicima zahvaljujemo na sudjelovanju. Nagrade, zahvalnice i zbornik učeničkih radova bit će im uručeni poštom“, kazali su iz Franjevačke klasične gimnazije Visoko.
Naida Osmani – “Dobrota se ne zaboravlja”
Pada snijeg, pahuljice poput zvijezda padaju sa neba.
Vjetar šušti kroz ledeno lišće na zemlji, pokušava ih oživjeti. Tako se i životinje međusobno pomažu, hrane se jedni od drugih… to je priroda, ne može se protiv toga.
A kako bi mogao čovjek čovjeku pomoći? Da li možda može kroz osmijeh koji mu pokloni, ili neke tople riječi?
Ja sam čula za sovu koja je davala savjete malim zečevima i jelenima. Možda je to i najbolje djelo, koje će ostati u sjećanju i u srcima našim. Ovom malom porukom mogu početi ovu zimsku priču…
Sunce jedva da progleda kroz snježne, ledene oblake, pokriva mu oči. Ali eto, zima je bila zima. Životinjice su se posakrivale u svoje tople domove, nigdje ni traga života u ovoj šumi. Vlada tišina, ali zanemarite medino hrkanje iz pećine.
Neka vlada tišina, dok priroda čeka proljetne zrake sunca. Ali odjednom, iz neke rupe u zemlji, pomoliše se zečije uši.
Zar nismo rekli da vlada tišina i da nikoga nema?!
Zec iskoči i poče da nešto traži po hladnom snijegu koji reže svojom hladnoćom. Sova je sve to posmatrala kroz magloviti vid, pokušavala je da zaspi, ali vjetar je bio prejak i preglasan za nju.
Zečić je tražio hranu, ali zašto u ovo doba?
Zečić, vidjevši sovu, priđe drvetu pa pokuca na zaleđenu koru drveta. Drhtava glasa upita sovu: “Znaš li ti gdje ima možda malo hrane?”
Sova, ipak, odluči da pogleda sa grane u malog zeca, pred san ga je gledala umornim očima.
Ali kako je vjetar puhao, natjera suze na njene oči… otkud suze, da joj nije žao? Ili da joj samo vjetar nije puhnuo u oči?
Sova sleti sa svoje visoke grane, pa poče da trga koru drveta pa malom zecu reče: “Nemam ništa posebno, ali evo valjda posluži.”
Zec sav radostan poskoči i poče žvakati, kao da nikada nije jeo.
I tako, rastaše se sova i zec. Sova je mislila da se neće opet vidjeti poslije zime… ali, vrijeme je letjelo poput lasta koje su se vraćale u svoj kraj.
Hladni i teški snijeg se napokon otopio, a sunce progledalo i obasjalo šumu, dolinu i brda. Sve životinje su se radovale, ali sova je u sjeni pokušavala zaspati. Neki posve poznati zvuk lupkanja od drvo joj zapa u uši, pa pomoli glavu kada ono zec.
Onaj mali zec koji je tražio hrane ove zime, zašto li je on tu?
Zec je pozva da siđe sa drveta, a ona ga posluša.
Ko bi znao da je ovaj zečić uspio da uhvati miša i odlučio da ga pokloni sovi.
“Evo nešto i od mene, za tvoju pomoć one ledene zime”, zec se nasmija i svojim očima malim pogleda u sovu.
Sova mu pokloni jedan savjet: “Ako ne daješ ništa u životu, nemoj se ni nadati nečemu.”
Sova se vrati na svoju granu, a zečić se pridruži životinjama u proljetnoj šarenoj proslavi.
