Tradicionalni konkurs koji se organizuje svake godine “Napiši priču – Uradi sliku” za učenike osnovnih i srednjih škola sa područja Zeničko-dobojskog kantona, a koji su raspisali NIPD Naša riječ u saradnji i pod pokroviteljstvom Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoliša ZDK. Ovogodišnja tema bila je u skladu sa akcijom koju su pokrenule Ujedinjene nacije i glasi: “Biću dio promjene #ActNow”.
Naime, Sajra Botić, učenica devetog razreda Osnovne škole “Enevr Čolaković” Breza, u veoma jakoj konkurenciji, pod virtuoznim okom eminentnih članova žirija (ekologa, umjetnika i novinara), osvojila prvo mjesto u kategoriji literarnih radova.
Ovo je još jedan dokaz da se kvalitetan rad i trud uvijek isplate. I da su mladi, uistinu, nosioci promjene.
A mi idemo dalje… da skupa, malim koracima, koračamo do velikih ciljeva!
Čestitke Sajri!
U nastavku rad pobjednice……
„Biću dio promjene #ActNow“
I tako… zamišljam da sam drvo.
Zamišljam da sam veliko drvo jabukina ploda. Da me svi vole i da svi žele moje jabuke. Pa, ko ih ne bi htio tako sočne?
Sada vidim kako me ljudi sjeku. Režu mi srce i dušu. Sve se u meni ledi. Zar mislite da mi biljke nemamo srcu i dušu? Zar mislite da nemamo život i snove? Naši najveći snovi su da damo najbolje plodove. Kada ti ih već dajem, tebi odrasli čovječe, zašto me onda siječeš? Zašto mi grane savijaš, zašto kada bez mene nema hladi ljeti. Bez mene, i mojih drugova u alejama, nema kisika na zemlji. Pamtim, odrasli čovječe, šta si uradio mojoj sestri jeli, najljepšoj u aleji. Pamtit ću kako nas uništavaš, a mi smo samo nevina bića bez kojih ljudi nema!
A sada… sada zamišljam da sam kanta za reciklažu. Tu sam da biste u mene bacali plastiku, a u moje prijatelje papir i staklo. Pa, zašto sam onda prazna? Zar moja žuta boja nije upečatljiva? Zar ne bi trebalo da u meni bude stotinu plastičnih flaša? Jučer sam pričala sa gospodinom Plavkom, i on je prazan. Papira i papirnih vreća više ima na ulici nego u nama?! Da li ljudi obraćaju pažnju na nas i na naša velika slova? Zar je toliko teško baciti pokoju flašu u kantu? Zašto je ljudima uvijek lakše sve baciti na cestu nego u kantu? Male stvari čine velike promjene!
A sada… sada sam pastrmka. Plivam rijekom, prosto uživam u životu. Ili je barem tako bilo. Sada je čitav moj dom neuredan. Moje stanište je puno plastičnih flaša i kesa. Čak sam pronašla i stare gume, staru garderobu i još svašta nešto. Ko bi rekao… baš kao muzej da otvaram! Ali, zar starim stvarima i bocama nije mjesto na reciklažnom otpadu? Ko je bio tako zao da naudi meni i drugim ribama? Već nekoliko dana šarana hvata glavobolja. Svi ga ismijavamo i svi vjerujemo da laže. Dobro je pa u ovoj situaciji uopće i imamo glavu. Jako su neobazrivi ljudi koji su to učinili. O ljudi, razmišljajte o nama, jer i mi dišemo istim plućima. Nemojte nas povređivati i ubijati!
A sada… sada sam cesta po kojoj ljudi gaze. Sada vidim na hiljade i hiljade đonova. Tu su i mnoge skupe marke obuće. Vidim i nešto crveno na sebi. Ooo, šta je to? To je omot od čokoladice, na mojoj je desnoj ruci. Češe me taj dio. Ali, sve kile i sve težine su na meni. Samo čekam da ga neko skloni. Uzalud, stoji tu već satima. Svi gaze po njemu, niko ga ni ne osjeti pod nogom. A, zašto baciti papir na jadnu, ali prekrasnu, cestu? Samo nekoliko metara dalje je velika kanta za reciklažu! Koja je svrha bacanja papirića na pod?! Uništavanjem imovine nećemo ništa postići, nemoj da ti je mrsko. Strpi se i baci papir u kantu, jer svako dobro djelo se nagrađuje!
A sada… sada zamišljam da sam sunce. Da živim visoko i da sijam najljepše na svijetu. U jednom trenutku vidim zelenu i plavu boju ispod sebe. Sve je mirno i čisto. Samo jedan treptaj i sve se promijenilo. Sada je zemlja jarko sive boje. Nestao je i Jadran i Suetski kanal, nema više Alpi ni Dinarida. Nema više ni žitne Semberije, nema više ni čiste Une i Sane. Nema više vodopada. Ne vidim više ceste po kojima ljudi koračaju. Nema više istih osmijeha kao nekada. Svi su tužni, pognute glave…
Zar ćemo to dopustiti? Zar ćemo ostaviti našu Zemlju prljavom i uplakanom? Čemu sve to? Jesmo li sretni jer nema više Snješka, jer nema više ljeta kao nekad? Je li nam drago svako jutro vidjeti otpad ispod prozora? Jesmo li sretni kada znamo da i bilje i životinje izumiru. Kada nestane biljaka, nestat će i nas. Zar ćemo, zaista, pustiti zemlju da tuguje?
Nećemo! Naravno da nećemo, zemljo moja mila. Bit ćeš ti nama i čista i lijepa. Od sada više neće biti smeća po tvojim ulicama, od sada neće više biti praznih kanti, neće više naše jele i smrče grane svoje savijati, neće više šaran naš glavobolju imati. Bit će opet čisto, bit će opet snjegova i ljeta, bit će žitnih polja i čistih rijeka, bit će opet turista. Bit će sve kao nekada. Prestat ćemo koristiti fabrike bez pretjerano velikih razloga, gasit ćemo svjetla za sobom, čistit ćemo svoje sobe. Čuvat ćemo se i čuvat ćemo tebe, mila moja! Nemoj biti zabrinuta i uplakana, jer ćeš opet biti ona ista. Koračat ćemo zajedno ti i ja, veliki čovječe, polahko, ali sigurno. Zajedničkim željama i ciljevima sagradit ćemo našu budućnost i prenijeti je na potomke! Jer, ja znam da svijet može bolje!
Bit ću dio promjene, a budi i ti. Jer, malim se koracima korača u svjetliju budućnost!
