Pred Sudom BiH danas je nastavljeno suđenje u slučaju Čemerno, a kao i ranijih ročišta ponovno je, po ko zna koji put, istaknuta sumnja u vođenje istrage, odbrana potencira, a svjedoci potvrđuju da masu onoga što je navedeno u zapisnicima tokom saslušanja nisu svjedoci uopće kazali.
Tako je zaštićeni svjedok Tužilaštva BiH pod pseudonimom “G” kazao da tokom davanja izjave nije imao naočale i da zbog dioptrije koju ima nije mogao pročitati zapisnik. Svjedok “G” je izjavio da je 10. juna 1992. bio u akciji u ilijaškom selu Čemerno, gdje je vidio i optuženog Enesa Duraka, od kojeg, kako je dodao, nije dobio ni jedno naređenje.
Zaštićeni svjedok “G” se prisjetio 9. juna 1992. godine, kada je u njegovo selo došao svjedok “F”, koji je rekao da u Korita trebaju doći neki ljudi i da će biti neka akcija. Zajedno sa svjedokom “F” i još nekoliko osoba tu noć su krenuli prema selu Korita.
Svjedok “G” je kazao da se on s Durakom i s još nekoliko ljudi nalazio u pravcu Đorđine kuće, za kojeg je čuo da je komandir vojske na Čemernom, da je opasan i da ga trebaju spriječiti odnosno otvoriti vatru ako ga vide. Navode ovog svjedoka potvrdile su tokom ranijih ročišta kćerke Đorđa Trifkovića koje su kazale da je on „vodio borbu i odbio napad“.
Isto tako svjedok “G” je naveo da su se Durak i Velimir Vidaković nalazili ispred njega kada je on prolazeći pored jedne kuće vidio neke nepoznate ljude u crnim uniformama kako nekog dozivaju.
Tužilac Vladimir Simović insistirao je da svjedok kaže da li je vidio da se neko predao i šta je bilo s tim osobama, no svjedok “G” je potcrtao da se ne može o tome izjasniti jer „ništa nije vidio, već da može pretpostaviti šta je bilo s njima“.
Svjedok je na kraju kazao da je s ranjenim Azmirom otišao prema Mahmutović Rijeci, a da su Durak i Vidaković upali u zasjedu srpske vojske kada je Vidaković i ubijen. Svi advokati odbrane su ponovo prigovorili na zakonitost prilikom uzimanja izjava u istrazi, jer niti jedan svjedok nije snimljen, a u sudnici se po ko zna koji put čulo da svjedoci nisu kazali ono što stoji u zapisniku.
Od Duraka, rekao je svjedok, nije dobio ni jedno naređenje. Naveo je da optužene Nusreta i Mirzeta Bešliju, kao i Hamdiju Spahića, nije vidio u mjestu Korita ni u akciji na Čemerno, dodavši da nije ni čuo ništa o tome.
Tužilaštvo BiH tereti bivše pripadnike Teritorijalne odbrane (TO) te aktivnog i rezervnog sastava policije – Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju te Hamdiju Spahića i Nehrua Ganića – da su u junu 1992. učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Čemerno. Optuženi su da su 10. juna 1992. izvršili napad na Čemerno pucanjem, bacanjem bombi, mučenjima i paljenjem imovine, što je za rezultat imalo smrt 30 osoba srpske nacionalnosti.
Na današnjem ročištu unakrsno je ispitan svjedok Miloš Gorančić, koji je kazao da je u Čemerno otišao samovoljno, kod porodice, i da nije učestvovao u ispaljivanju iz haubica, kao i da ne zna u kojem pravcu su one dejstvovale.
Rekao je da nije vidio ni jedan leš civila. Na upit je li učestvovao u odbrani sela, svjedok je odgovorio: “Čim sam bio gore, bio sam uključen.”
„Kako je kazao, na vojnicima nije vidio oznake na kojima je pisalo “TO Papratnica Kakanj”, te je o tome čuo kasnije, u bolnici. Jedino što je čuo u selu, kako je rekao, bili su pozivi na predaju.
On je kazao da su prije početka napada svi znali da će se napad desiti, te je advokatima odbrane kazao da je vojska spavala zajedno s civilima.
Suđenje se nastavlja 16. maja.
Izvor: www.nap.ba
