Svako ima svog Aliju, a mi Brežaci Sirotanovića. Mada posthumno, Alija je naša Bosanska legenda za vijeke vijekova. Bio je spona prošlosti i budućnosti, sukubljavajući se sa neimaštinom, primitivizmom i razvojem rudarskog života i tehnologije. Za svog rudarskog vijeka obogatio je promjene svrdla, lopate i pijuka spoznajama suvremene bušilice ili pak kombajna i povjerovao nauci u potpunosti. Često je znao reći: “Dijete, je l’ de ove nove mašine i podgrade čine čuda, al’ neka, nek’ je rudarima lakše, nek’ su im plaće slađe”.
Alija Sirotanović je rođen 1914. godine u selu Orahovo koje pripada Brezi. Zanimala ga drvena bešika, otpitalo mlijeko i jareva pogača, uspavljivala čobanska svirala u kući mnogobrojnosti. Rastao je u izobilju šuma i livada, pa mu je prvo zanimanje otpitano nazivom šumski radnik. Kao najstariji sin zarana je postao glava brojne porodice, koja je morala jesti, a glad očiju nema. “Dijete, znao sam volu pomagati kad ore al’ vuče, kako ne bi čoiku pomog'o, Svašta sam dever'o i ‘vako kad pričam mlađima, svojim bratićima il’ nekom u selu, smiju se, ahinjak provode, k'o biva ne vjeruju, a vakat se more vratiti za čas, dok dlanom o dlan”.
Oženivši se sa rahmetli Mevlom promijenio je stanište u selu Trtorići, ali su brige ostale u Orahovu kod braće i sestara. U brezanski rudnik došao je 1941. godine. Pun snage koju je pretočio u udarništvo u heroizam tadašnjeg razvoja i života.
Dobričina kakvi se rijetko rađaju nije bio govornik, ali je bio radnik i kada su ga pitali: “Alija šta je vama rudarima najpotrebnije?” odogovorio je bez razmišljanja: “Trebaju nam veće i tvrde lopate”. “Dijete, ja tad’ nisam razmišlj'o k'o vi sad’, odoše leđa, nego da što više hunta natovarimo, a vidi me sad’ k'o maksum sam, savio se, osušio. Zapiši da se ne kajem i pravi se rudar ne kaje, pravi rudar radi. Ljuti me i to zapiši, postala vam moda, čim je bolji radnik unaprijede ga za neko drugo radno mjesto, pa ni't više radnika, ni't rukovodioca. Dobru radniku treba dati dobru plaču, poslat ga besplatno da se odmori, a man'te se otih glupih unapređenja, nema od toga haira”.
Alijina udarnička vremena obarala su rekorde na međunarodnim takmičenjima, razvijajući ciljeve što veće produktivnosti, pa nije čudo što je pobrao sva priznanja koja su data jednom Jugoslovenu. Njegova skromnost nije bila kvarljive prirode tako je on ostao i sreća i tuga za pamćenje ljudima Breze, Bosne i bivše Jugoslavije. Namjerno rekoh dobričina, jer nije vodio evidencije o bilo čemu a stalni je bio potkradan u raznoraznim davanjima, priznanjima i odlikovanjima. Meni se više puta žalio: “Mali, fali mi dosta toga, ja ne zapisujem, a oni obećaju vratiti, nikad niko. Bezbel’ se fale kako su i šta drpili od Alije”. Polegnut malo na ležaju zagledan u varešku ljevenu peć, priča sa nostalgijom, pa se bore razvuku u sjenku osmjeha.
Uvijek je ima puno duše i malo riječi u kosčatom tijelu, ali se znao kazati radom kao malo ko na svijetu. Iskre života puštao je s’ namjerom da ogrije zemaljsku kuglu na kojoj i dan danas strši njegov kućerak na kojem treba da piše: i rođen velik po djelu, umro ko zalazak sunca koje se stalno rađa.
Pisati o Aliji, ili pričati o njemu treba zakoračiti i obići vrijeme prošlosti, a opet ostati kratak za koju nisku njegovog života.
U Brezi nije sagrađen Rudarski muzej, u koji je Alija kanio ostaviti silinu priznanja u pisanoj formi, medalje, pa i bistu sa kojom se rado fotografisao. Pri svakom susretu pitao je: “Kako su mi rudari, kakve su im plaće, imal’ šta novog, što bolan štrajkuju, što im je to nevolja, treba se dogovarati ljudski lijepim riječima”.
Blago rečeno, teško je pisati o velikanu jednostavnosti i prizemljenosti u svakoj prilici, koji je heroizam stekao žuljevima, koji je učio život od malih nogu i umro 16. maja 1990. godine. Od šestero rođene djece, nijedno nije preživjelo, kao ni njegov sin Mustafa iza kojeg ostade šćerka Mubera kao genetska nit naslijeđa herojskog imetka skromnosti.
U njegov radni vijek upisano je 36 puta udarništvo, proglašen je herojem socijalističkog rada, odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem, nagradom ZAVNOBiH-a, nagradom AVNOJ-a, Prvomajskom nagradom, i nizom drugih nagrada i priznanja. Bio je narodni poslanik Saveznog vijeća za Visočki srez od 1949-1953. godine i član prvog Upravnog odbora Rudnika Breza, a u više gradova počasni građanin.
Ni iz bliza nisam dokučio Alijinu popularnost i sve što je nosio njegov životni put, ali se nadam da ćemo Aliju Sirotanovića pretočiti u knjigu koju je trebao sam pogledati, a što nije, mi smo krivi, jer nismo uvažavali njegovo djelo herjosko, pa ako to i posthumno učinumo nje kasno, zbog onih iza nas.
Tekst napisao Ibrahim Dedić.
