Ali, ljudi i papir sve pamte. Ljudina, koji je svojim dijelima i igrama na terenu, u ona „gutava“ vremena, zaslužio da mu se napravi još za života spomenik visok ko munara je naš proslavljeni nogometaš, reprezentativac, trener, sportski radnik, ljudeskara Vlatko Glavaš. Ovaj rođeni Bugojanac prošao je sve i svašta u nogometu, počev od njegove Iskre, preko nastupa u Bundes ligi,u dresu Fortune iz Dizeldorfa, prvih reprezentativnih nastupa naše selekcije (22.jula 1995.godine Fortuna-BiH), do rada u stručnom štabu naše repke i vođenja nakoliko naših i inozemnih klubova. Ovaj veliki čovjek, nogometaš, patriota… je rekao čuvenu rečenicu, a koja je već ušla u povijest bih nogometa, jasnio i glasno, a koja se i dan danas prepričava:
– Ponosan sam što sam Hrvat, a moja jedna i jedina domovina je Bosna i Hercegovina. Pošto sam od prvog dana sa reprezentacijom, svjedok sam „upišanih“ pelena novorođenčeta kojeg smo svi kupali“,
ljuljali, tepali, mazili. Međutim, danas je to novorođenče momčina, koje je „doktoriralo“ za18 godina i 29 dana (16.sep.1995.god.,osnovan NSBiH,op.aut.) na FIFINOM univerzitetu, pred kojim drhti svjetski
nogomet i za koga se otimaju da ga ugoste u svojoj avliji i to za finu „hediju“. Sigurno da je jedan od tih sjajnih momaka koji je dobro utabao put našim današnjim reprezentativcima i Vlatko Glavaš. U svim
susretima u kojima je sa rukom na srcu i grbu, kao igrač i kapiten nastupao,poturao je glavu tamo gdje mnogi nisu ni nogu, “ginuo“ na terenu. Za njega nije bilo izgubljene lopte, što je prepoznala i publika.
#Razgovor sa Glavašem počeli smo od njegovog prvog kluba,od bugojanske Iskre ?!
– Nanagovor oca otišao sam na čuveni stadion Jaklić u Bugojnu i počeo igrati nogomet kod trenera Tone Vukadina. U Iskri sam proveo deset godina, od 1981.godine…Iskra je imala dosta sjajnih igrača-
Strukara, Pavlića, Ladića, Radovića. U sezoni 1984/85 igrali smo u Prvoj ligi bivše Jugoslavije i bili tvrd orah svim ekipama. U to vrijeme Iskra je napravila nevjerojatan rezultat – osvojili smo Srednjoevropski
kup, 1985.godine,pobijedivši u Bergamu italijanskog prvoligaša Atalantu, sjeća se Glavaš.
– Trenirali su me brojni treneri u Iskri, počev od Blagoja Bratića, Stipe Pejaka, Milana Ribara. Svi oni su dali svoj doprinos mojoj daljnoj karijeri, kao i pokojni predsjednik kluba Stjepan Domačinović-Kokan.
#Odlične igre u dresu Iskre nisu ostale nezapažene.Uslijedio je odlazak u Njemačku?!
– Prvo sam igrao za Rot Vais Esen, sakojim sam osvojio titulu prvaka Njemačke u amaterskom nogometu, zatim zaVupertaler, sakojim sam igrao u 2. Bundes ligi i za koji sam postigao gol u majstorici
zaulazak u „Cvajtu“. Pet punih godina, od 1993. Do 1997., nosio sam dres Fortune iz Dizeldorfa. Bio sam standardni član prve postave, jedno vrijeme i kapiten, a samnom su igrali, između ostalih: Frenki Mil,
zatim kapiten Poljske reprezentacije Andrej Bulcog, Darko Pančev. Trener nam je bio Aco Ristić, a u stručnom štabu je kao trener golmana radio čuveni Enver Marić.
#Kada se stvarala naša reprezentacija, odmah ste prihvatili, za razliku od mnogih, poziv i zaigrali u najdražem dresu ?!
– Ja se ponosim što sam od prvih nastupa učestvovao u stvaranju naše reprezentacije. Iako je bilo ogromnih pritisaka na moju obitelj, moje prijatelje, drugove…ja se nisam uplašio ni ustuknuo. Prvi sam od
igrača koji nisu Bošnjaci obukao nacionalni dres i na to sam posebno ponosan. Sigurno da u ta vremena to nije bilo nimalo jednostavno, ali jasam od 22.jula 1995. Do 28 aprila 2000.godine časno i pošteno
nosio dres moje jedne i jedine domovine Bosne i Hercegovine. Bilo je divno družiti se i igrati sa Mujčinom, Dedićem, Beširevićem, Kodrom, Barbarezom, Hibićem, Konjićem, Bolićem, Baždarevićem,
Kapetanovićem, Begićem, Vukičevićem, Musićem, Salihamiđićem, Baljićem…To je vrijeme koje će sigurno ući u anale, ne samo BH nogometa, nego cijelog našeg sporta.
#Po završetku igračke karijere bili ste i u stručnom stožeru repke?!
– Sa velikim zadovoljstvom sam prihvatio poziv tadašnjih čelnika NSBiH da radim kao trener u stručnom stožeru, na čijem čelu je bio Baka Slišković. Bio sam trener reprezentacije pet godina, od 2002. Do
2007. i moram istaknuti sjajnu atmosferu među tadašnjim reprezentativcima. Tada su zareprezentaciju prvi puta zaigrali nogometaši iz Republike Srpske – Mulina, Bajić, Misimović…a to dovoljno, samo po
sebi, pokazuje kakav je bio štimung u reprezentaciji. Možda je ta generacija rezultatski mogla i više napraviti, bilo je tu dosta nesretnih okolnosti, ali sigurno je dasmo svi mi tada napravili ogroman korak ka
stvaranju sadašnje fantastične reprezentacije, ali i atmosfere u i oko naše selekcije, za kraj kaže veliki, jedinstveni čovjek, patriota, ljudina, sportaš…Vlatko Glavaš.
On je čovjek koji još može, zna i sigurno hoće dati svog bogatog nogometnog znanja i iskustva BH nogometu i njegovoj, mojoj, Vašoj – našoj, najljepšoj nadunjaluku Bosni i Hercegovini. Ne sumnjamo da će
to znati prepoznati i iskoristiti vodeći ljudi N/FS BiH, na čelu sa predsjednikom Dinom Begićem.
ANT 1: Oproštaj protiv reprezentacije svijeta
– Nikada neću zaboraviti april 2000.godine kada sam se oprostio od najdražeg dresa i to u meču protiv reprezentacije svijeta. Puno Koševo, četrdeset hiljada ljudi skandira moje ime, pored mene Bađo,
Rivaldo, Dunga. Suze same teku…Ma to nikada neću zaboraviti. Zovu me tadašnji predsjednik države rahmetli AlijaIzetbegović i tadašnji predsjednik NSBiH Jusuf Pušina da mi kažu daću se oprostiti u
takvom jednom meču. Pitam sebe, Bože dragi dan danas ,je li to sve bila stvarnost, kaže Glavaš.
ANT 2:Pohvale Papetu i igračima
– Ja sam već sada siguran da ćemo u Brazilu biti pravi hit.Zasluge za to pripadaju selektoru Sušiću i reprezentativcima. Pape me oduševio svojim stilom i vođenjem reprezentacije. U četiri godine nijedan
incident u našem taboru, stoga je on ogromna dobit za naš reprezentativni nogomet. Igrači su ipak najviše zaslužni. Miske ,Pjana, Spaha, Đeko, Vedo…su umjetnici, ali i ratnici, borci, patriote…U njihovoj
igri, punoj sampouzdanja, sve štima, imamo i „glavu i rep“, i kad gubimo mi se vratimo i igrom i rezultatski, a to mogu samo velike selekcije. A kada se još tu doda sjajna vodeća garnitura Saveza na čelu sa
Begičem, Bakovičem, Osimom…onda put u Brazil neće biti „turistički“…
ANT 3:Počasni građanin Bugojna
Za sve što je učinio na afirmaciji svoga grada i bugojanskog sporta,vodeći ljudi grada su Glavašu 2011. godine dodijelili laskavo priznanje – počasni građanin. No ,tu nije kraj priznanja velikom portašu. Naime, od prije par mjeseci Glavaš obnaša veoma odgovornu funkciju u svom rodnom gradu – Predsjedavajući općinskog vijeća. To samo po sebi govori koliki je i kakav čovjek, te koliko ga cijene u njegovoj čaršiji. A stara izreka kaže – najteže je uspjeti u svom gradu, jer tvoji sugrađani ti mogu sve oprostiti osim uspjeha.
ANT 4:Igračko i trenersko iskustvo
Glavaš je trener sa Uefinom Profi licencom. Govori njemački i engleski jezik, a osim trenerskog staža u „A“ reprezentaciji BiH, bio je šef stručnog štaba Čelika, Slobode, Olimpika, Hrvatskog drugoligaša Vinogradar, te njemačkih Vupertala ,Sodingena, Baumberga, Tur Dizeldorfa…Za Iskru je odigrao oko 300 utakmica, a za njemačke klubove preko 400, a igrao je i za Hrvatski Osijek. Trenirali su ga imeđu ostalih Milan Ribar, Blagoje Bratić, Milan Đuričić, Aleksandar Ristić, Hors Rubes…
ANT 5:Najteži trenuci
U obiteljskom životu najteži trenutak mi je smrt majke Dragice. I danas me „drži“ taj čas, jer sam bio izuzetno vezan uz pokojnu majku. Na sportskom polju to je bio neriješen rezultat, u onoj čuvenoj utakmici na Koševu protiv Danske, kada nam je falio taj jedan gol da odemo na veliki sportski događaj.
ANT 6:Najsretniji trenuci
Nema veće radosti od rađanja dijece u svakoj obitelji. Tako sam i ja bio najsretniji prilikom dolaska na ovaj svijet kćerke Nine i sina Tonija, a na koje sam danas jako ponosan, kao i oni na mene. Djeca su intelektualci, rade i žive u Njemačkoj, ali svake godine dolaze u Bosnu i s ponosom istiću svoju domovinu .Na sportskom polju najsretniji sam bio kada sam sa Iskrom osvojio Srednjoevropski kup i kada sam sa ekipom Fortune igrao finale njemačkog Kupa.
ANTER 7:Najbolji saigrači i najnezgodniji protivnici
Najneugodniji protivnički igrači protiv kojih sam igrao su mi bili Marko Mlinarić, Tomas Hesler i Lotar Mateus. A najbolji i najdraži saigrači Hasan Salihamiđić i Vedin Musić u repki , Bakir Beširević u Osijeku a Tihomir Rudeš u Iskri. Svi oni bili su vrhunski nogometni znalci i pravi sportaši.
ANT 8:Niko nema ovakve navijače
Ako ćemo u bilo čemu biti „hendikepirani“ na SP je činjenica da će se igrati u dalekom Brazilu. Jer, ipak je to dosta daleko i skupo za odlazak velikog broja “bh fanatikosa“. Da se igra negdje u Evropi, drugi krug bi bio već obezbijeđen, zbog naših navijača. Niko nema na cijelom svijetu takvu podršku i navijanje tokom svih 90 minuta meča, kao naša selekcija. Na svakom gostujućem terenu oni su donijeli prevagu u našu korist i jednostavno-najbolji su…!!!
ANT 9: Ime dobio po Vlatku Markoviću
Moj otac je bio veliki prijatelj pokojnog velikog igrača i trenera, dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Vlatka Markovića, koji je također Bugojanac. U znak tog prijateljstva, kada sam se ja rodio, nije bilo dileme…otac mi je dao ime Vlatko.
BREZA,06.11.2013 REŠAD MAMELA
