FATIHA ŠEHIDIMA
(Draga moja majko Bosno – Irfan Ajanović)
S bolom i tugom, duboko u duši
pognute glave kraj mezara šehida,
s nijetom iskrenim u srcu,
ponizno i smjerno Fatihu proučih
dragom jaranu, saborcu, bratu.
Nešto u meni, snaga neka,
kao tuđa da je,
u biću mom’ skrivena
s t i š a n a,
ruku mi desnu diže, vodi
i dlan mi stavlja na tjeme,
na vrh nišana…
Dok blago dotičem nišana tjeme
na dlanu mi drhte sjećanja…
Rukom ih iskrena želja nosi,
da kao živog brata, jarana,
pomilujem nježno po kosi.
Dišem dugim, dubokim dahom,
smirujem čuvstva iskrena, topla,
ne dam da me u grlu, grudima,
sapnu, sputaju, stegnu
tuga i bolna uspomena…
U oku stežem suzu, mušku,
t e š k u,
molim je iz oka da ne kane…
Molim je da se niz obraz ne slije,
u oku suznom da se pritaji,
od srca moga da se sakrije…
Oko mezarja trava k'o Bosna zelena,
ljiljani bijeli izdigli se,
bosanskim prkosom procvjetali…
Mezarje proljetno k'o Džennet da je.
…………………………..
U isti mah duša mi uzari
i sjetom, tugom i ponosom…
Rahmet duši nek ti je šehidski
jarane dragi, saborče brate,
u miru vječnom jer ‘zalud nisi pao…
Dušman prokleti, četnički, mrski,
prekinu ti slobodarski san…
Al’ zato ljiljani zlatni, bosanski
uz tebe bdiju noć i dan….
O, Bože milosni, da l’ tako si htio,
o šehidi svijetli, presretni,
da li ste i vi tako htjeli,
kad padoste, da li ste mogh znati,
oko mezara vaših,
oko nišana bijelih,
iz krvi vaše šehidske,
bosanski ljiijani prelijepi, čisti,
slobodom da će procvjetati…
Irfan Ajanović, Sarajevo 1999. godine