Svako jutro, tačno u isto vrijeme – gotovo da bi se sat mogao naviti po njoj – dolazi.
Tiha, nečujna, tek je sjena među sjenama u zoru, dok grad još uvijek drijema.
Prilazi kontejneru, prebire po njemu onako kako majka prevrće jorgan dok traži toplinu za dijete.
Traži komad hljeba, stari kaput, praznu flašu…
Ne da bi preživjela sutra, već samo danas.
Samo da pregura još jedan dan.
Dok mnogi u to isto jutro brišu rose sa prozora luksuznih automobila,
dok se planiraju ljetovanja, zimovanja, roštiljanja i zabave,
dok kvadovi bruje kroz šume, paraju pluća prirodi i zemlji koja nas hrani –
neko drugi tog istog jutra ustaje gladan.
Nije stigao večerati jer nije imao gdje.
Nije imao s kim.
Koliko takvih ljudi hoda našim ulicama?
Bez glasa, bez zahtjeva, bez buke.
Samo oči govore.
Samo pogled viče ono što usta više nemaju snage da izgovore.
Jesi li se ikad zapitao…
Jesmo li ikad pružili ruku kad je to zaista bilo potrebno?
Jesmo li ikad dali, a da nismo očekivali ništa zauzvrat?
Jesmo li ikad nekome napunili vrećicu, a ne story sa lajkovima?
Jesmo li dali sadaku i tako gradili krov naše vječne kuće u Dzenetu ?
Ili smo ostali samo nijemi promatrači –
gledali, komentarisali, klimali glavom –
a onda produžili dalje.
U svoje tople domove, u svoje pune frižidere, u svoje planove.
A možda smo baš mi bili ta zadnja šansa da neko ne prespava večeru.
Možda smo baš tog dana trebali nekome biti ruka, a ne rame za okretanje.
Nemojmo čekati da svijet postane bolji.
Postanimo mi bolji. Danas. Sada.
Jer nikada ne znaš – možda ti baš ta gladna žena iz kontejnera u dženetu bude komšinica.
A tamo se ne gleda marka auta, broj pratitelja ni kvad koji si vozio.
Gleda se – koliko si bio čovjek.
Tekst: Nefić A.
