Amna Alispahić je aktivistica sa višegodišnjim stažom borbe za prava osoba s invaliditetom. Od značajnijih crtica u svojoj biografiji navodi i da je bibliotekarka, supruga, majka dvoje djece i, usput dodaje, (s)lijepa od rođenja.
Piše: Hilma Unkić/Diskriminacija.ba
Svi koji su nekada imali priliku upoznati 38-godišnju Sarajku Amnu Alispahić, vjerovatno su ostali zatečeni njenom pozitivnom energijom i željom da svojim životom i primjerom ruši predrasude o osobama s invaliditetom. Koristeći se znanjem, vlastitim iskustvom i humorom, trudi se da mijenja percepciju ljudi – kako svojih komšija i poznanika, tako i šire zajednice.
Amna kaže da ne može odrediti tačan trenutak u kojem je postala svjesna svojih poteškoća sa vidom, ali se sjeća da je imala bezbrižno djetinjstvo.
“Roditelji mi nikada nisu pokazali da sam po bilo čemu drugačija od drugih, tako da sam sopstvene granice ispitivala oslanjajući se na sebe i na povjerenje koje su mi roditelji svim srcem poklonili. Invaliditeta sam postala svjesna mnogo kasnije i to mahom zahvaljujući ponašanju drugih ljudi prema meni.”
Društvo mora stvoriti iste uslove za sve – do pojedinca je šta će iskoristiti
Iako se suočavala sa raznim komentarima okoline koja je često sumnjala da slijepa djevojka može podnijeti teret različitih životnih uloga, to Amnu nije spriječilo da se ostvari kao supruga, majka i zaposlena osoba. Pitanja i postupci određenih ljudi s kojima se susretala, iako ne nužno zlonamjerni, govore o društvenom nepoznavanju stvarnih potreba osoba s invaliditetom, a ponekad samo i o izostanku pristojnosti.
“Oni sažaljivi uzdasi kad te vide, ‘duša draga’ pristup, kad se od njih očekuje da te povedu a prođu pored tebe kao da te Bog nije dao, kad kažeš nešto pametno gledaju te s divljenjem čudeći se kako si u stanju smisliti takvo nešto, kad lupiš nešto glupo ne čude se puno jer od tebe se više ni ne očekuje i slične stvari.”
Za bavljenje aktivizmom odlučila se jer smatra da njene probleme neće riješiti niko do same osobe s invaliditetom. Organizacija koja joj je obilježila život je Udruženje slijepih Kantona Sarajevo, a ljudi koje je tamo upoznala pomogli su joj da se suoči sa vlastitim invaliditetom.
“Kad kažem da sam im dužnik, ne shvatam to teretom, oni su moja druga porodica i biti njihov član je opredjeljenje i misija, barem moja. Aktivna sam i u programu organizacije MyRight iz Švedske, koja ima svoju kancelariju u BiH i često sam angažirana kao trener/edukator u oblasti prava osoba s invaliditetom u čemu neizmjerno uživam.”
Danas Amna kroz aktivizam, između ostalog, pomaže drugim mladim ljudima da prihvate svoj invaliditet i nauče kako se izboriti za samostalan i kvalitetan život. U sklopu jednog projekta radila je sa mladima sa fizičkim invaliditetom i njihovim roditeljima, i priča kako je postigla odlične rezultate.
“Imali smo radionice sa mladima na kojima smo govorili o samopouzdanju, o mogućnostima da iskažeš ono što želiš, o potrebi da samostalno donosiš odluke bez obzira na to što si osoba s invaliditetom jer si jednako vrijedan. Paralelno s tim, imali smo iste radionice za roditelje koji su doveli djecu misleći da nikada neće biti samostalna, bojeći se šta će se desiti sa njihovom djecom kad oni ne budu u stanju da se brinu za njih. To što smo mi postigli je nevjerovatna priča. Od njih 15, neki su ostvarili pravo na obrazovanje koje im je ranije bilo uskraćeno zbog invaliditeta, neki su se zaposlili, neki stupili u bračne vode. Šta je poenta ove moje priče – koliko se radi s osobama s invaliditetom toliko se treba raditi i s njihovim porodicama.”
Amna objašnjava da poznaje mnogo uspješnih osoba s invaliditetom koje su pune samopouzdanja i krupnim koracima grabe kroz život, ali i mnogo onih kojima je invaliditet izgovor za nepokušavanje. To su, u konačnici, osobine i razlike prisutne kod svih ljudi. Ipak, kada je riječ o osobama s invaliditetom društvo im nije omogućilo iste polazišne tačke, pa danas uspjeh jedne osobe s invaliditetom zavisi često samo od njenih individualnih snaga.
“Ono što je najvažnije, međutim, jeste da bi i Amna brbljivica i Amna introvert trebale imati odgovarajuću podršku, baziranu na njihovim potrebama i stremljenjima, da bi i jedna i druga Amna trebale imati jednake mogućnosti, a do jedne i druge je koliko će od svega pruženog uzeti.”
Da, moguć je i ponos zbog invaliditeta
Na pitanje šta joj u bh. društvu trenutno stvara najveće prepreke da normalno obavlja svakodnevne aktivnosti, Amna odgovara da je puno toga, ali da je gradacija jasna.
“Na vrhu piramide, čvrsto i tvrdoglavo stoje stavovi ljudi. Kad te ljudi počnu ozbiljno shvatati, shvatit će i da ti onaj, na trotoar parkiran automobil predstavlja problem, i da je ono ‘šta joj je?’ kod doktora ponižavajuće za osobu kojoj je nešto, i da si u stanju postići beskrajno mnogo, kad ti zajednica obezbijedi za to potrebne uslove. Sve dok ljudi misle da su bolji od bilo koga, samo zato što su dijelom većine, teško da će biti nekog napretka.”
Za osobe s invaliditetom važno je umrežavanje sa drugim osobama koje imaju slične i iste poteškoće zbog međusobnog razumijevanja i pružanja oslonca u teškim trenucima.
“Upoznaš ljude, spoznaš njihov potencijal i prestaneš razmišljati o tome šta bi bilo kad bi bilo, kad ne bi bilo invaliditeta i sasvim jednostavno, postaneš neizmjerno ponosna što si jedna od njih.”
Amna ne skriva da, iako je najteži period samoprihvatanja iza nje, i danas kada naiđe na nove izazove u kontekstu invaliditeta, postavlja sama sebi različita pitanja. Ipak, sada joj je jasno da invaliditet nije nešto što određuje njene granice.
“Ne kažem da mi je drago što imam invaliditet, bez njega bi, na kraju krajeva, bilo mnogo lakše živjeti, ali budući da biti ili ne biti osoba s invaliditetom nije naš izbor, s njim se treba pomiriti, prigrliti ga kao najrođenijeg i postaviti mu granice, umjesto da on, invaliditet, granice postavi tebi.”
