U mahali i među sokacima koji pamte i bolje dane, živio je jedan čovjek.
Nije bio bogat, nije bio glasan, al’ bio je čovjek – rahmetli Mujo Avdukić, taksista iz Vrbovike.
Njegov stari Mercedes 123, izblijedjele i isprane boje i sa sjedištima što mirišu na sapun i cigarete “Drina”, bio je više od auta – bio je Muji prijatelj, saputnik i svjedok hiljada priča.
Kad bi ga upalio, nije se čulo samo brujanje dizela, već kao da je sama duša Vrbovika krenula na put.
Radio je Mujo, al’ ne za pare, nego za ljude. Ako se nema – nema se, govorio bi, i otvarao vrata auta kao što bi insan otvori srce.
Jednu nanu bi vozio do doktora, bez da išta traži.
Drugog bi mladića čekao ispred škole dok ne izađe s ispitom.
Jednu je trudnicu sam odveo do bolnice, pa kasnije nazdravio s ocem djeteta u kafani.
A kad bi padao snijeg, i sve utihnulo, samo bi Mujin auto klizio niz Vrboviku, kao jedini znak da se život ne predaje.
Raja iz Breze ga je znala.
Nisi mu trebao broj – samo nazoveš lokalnu kafanu i kažeš: “Zovi Muju.” Dolazio bi, sa osmijehom i rečenicom: “Šta ima, kralju moj?”
Nikad nije vozio zbog zarade.
Vozio je jer je znao da čovjek ne može sam kroz život. A njegovo srce, veliko ko Vrbovačka džamija, nije znalo za granice.
Pomog'o bi svakome, pa makar i sam pio vodu za večeru.
I danas, kad pogledaš onaj ćošak kod pošte, više nema taksista gdje su nekad stajali. Istrgnuti su iz grada, kao stari panjevi kad dođe bager modernog vremena.
Borba za opstanak im je ostala, kao jedina mušterija. A Mujo? Eh, Mujo bi rekao:
“Ne gleda se insan po novčaniku, nego po srcu.”
Na dženazi, cijela Breza je stajala. Neko je plak’o, neko se smijao kroz suze pričajući priče o njemu. Djeca su znala: to je bio onaj čiko što nikad nije zaboravio reći “Gdje si jarane.”
Na grobu, neko je ostavio ključ od starog Mercedesa.
A meraklije iz Vrbovike kažu da se noću još čuje tiho brujanje motora, tamo niz Gaj… kao da se Mujo vraća, vozeći još jednu turu i đaba ako treba….
Na zamolbu Marija Miletic da se napravi tekst i sjećanje na jednog divnog i velikog čovjeka.
Piše: Stanovnici Breze
