Jednog dana, svi ćemo otići. Bez kofera, bez pasoša, bez planova. Samo jednom kartom, u jednom pravcu. I niko nas neće pitati jesmo li spremni.
Taj dan ne bira ni godine ni godišnja doba. Može doći u julu, kad miriše lipa, ili u decembru, dok snijeg škripi pod nogama. Može doći dok se smiješ, dok pereš suđe, dok grliš dijete. Samo dođe, tiho, kao da ne želi da te prepadne.
Život je jedna stanica između rođenja i odlaska. U toj stanici srećemo ljude koje volimo, neke koje nikad nismo razumjeli, i one koji nas obilježe — pjesmom, osmijehom, riječju.
I svi oni ostanu negdje u nama,…
Nismo tu da ostanemo. Ni ti, ni ja. Svi smo samo u prolazu. I sve što nosimo kad krenemo, stane u ono što smo nekome bili.
Nije to ni kuća, ni pare, ni diploma….I kad dođe taj dan — dan za put bez povratka — niko neće brojati tvoje pogreške. Samo će se ljudi sjećati kakav si čovjek bio. Jesi li znao poslušati. Jesi li znao prešutjeti kad je trebalo. .
Zato dok si tu, voli. Grli. Zagrizi jabuku punim ustima. Zapjevaj i ako fulaš ton. Nazovi. Piši. Dođi.
Jer nikad ne znaš kad ćeš posljednji put nekoga gledati dok se smije.
I kad odeš…
Ostani u nečijoj priči. U nečijem srcu.
Jer to je sve što ćemo ponijeti sa sobom na put bez povratka.
Piše: Stanovnici Breza
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax2012@gmail.com
