Plače. Neutješno. Dok su bile manje, družile su se često. Igrale u pjesku, šetale pse, vozile bicikl. Onda su se polako pretvorile u mlade djevojke. Tada su se i udaljile. Gospođici Oluji nedostaje. Kaže da se s njom najljepše smijala. Pita me zašto je mnogi ne razumiju i šta znači riječ introvert?
Grlim je i ćutim. Odakle da počnem? Od kasnih osamdesetih? Mog rođendana? Potvrdile su da će doći. Njih tri. Četvrta je rekla da nije sigurna hoće li uspjeti. Ujna napravila tortu. Mama kupila grickalice. Stara majka pripremila sokove u roza čaše. Maksuz metnula paradnu maramu oko glave i umjesto dimija obukla svečanu dugačku haljinu na kopčanje.
Ja čekala. Minute bile godine. Nikako proći. Kucnulo to famozno subotnje podne. Njih nema. Provirivanje kroz prozor. Cupkanje. Nervoza. Nakon pola sata sam se obula. Izašla pred kuću. Gledala niz cestu. Onda sam se ubijedila da su zastale u razgovoru s nekim. Sigurno pričaju pored lipe. Odlučila da krenem pred njih.
Kući sam se vratila nakon skoro dva sata. Sama. Na rubu suza. Mama i ujna ćute. Ne pričaju. Žao im. Majka već u dimijama i sa šamijom oko glave. Spremna da djeluje.
“Pohasile se. Bezbeli i nisu neke prijateljice. Jamda si se nasikirala? Lijepo sam ja rekla da se rođendani slave u rahatluku. Mogle smo fino divaniti a sad ti tužna zbog njih a mi zbog tebe. Sad smo sve srkletli. Zahmetile se nizašta. Dođider ‘vamo, dunjaluku moj. Najljepši cvijete u đulbašti… Džennetska hurijo moja…”
Ne pita me hoću li. Privuče me na grudi. Poljubi u čelo. Miriše mi kosu. “Prijatelje je lijepo imati. One koji žele da ti budu prijatelji. Oni koji se potrude oko tebe. Takvima uzvraćaj. Nesebično i od srca. Prijateljstvo je dvosmjerna ulica. Ništa na silu, šćeri. Nista na silu. Ne troši energiju đžaba. Vid’ se što si fina. Nije, Boga mi, što si moja. Ašćare je to svima. K’o srna. Nikako ti to uhavizati u glavu. Kaduna moja lijepa. Ne treba ništa očekivati od drugih. Ne treba se srditi zbog neispunjenih očekivanja. Ti si kriva što očekuješ određena ponašanja od drugih ljudi. Fokusiraj se na ono što imaš i uživaj u tome. Evo u meni, na primjer.” Smije se. “Miruhim ti pravo. Onaj uljni moshus. Otkinider nam te torte, Zinka. Da zasladimo.” Smijem se već i ja. I volim je. Ko je ne bi volio?
“Mama, slušaš li me?”-pita ova moja. “Ja plačem, ti se smiješ. Šta znači introvert? Jel to nešto loše?”
“Nije loše. Mada, mislim da je prerano za tako ozbiljne izraze. Ja znam mnogo bolje.”
“Koje?”-gleda me srnećim očima.
“Dunjaluku moj… Kaduno moja lijepa… Najljepši cvijete u đulbašti… Džennetska hurijo moja…”
