Tekst: Nermin Mine Čosić
Iz mora ratnih priča, iz bezdana tuge i prašine prošlih godina, uzdiže se ova priča — priča koju nijedno vrijeme, nijedna šutnja, nijedno zaboravljanje ne smije izbrisati.
Ovo je priča o Halimu Smailbegoviću.
Dječaku od šesnaest godina.
Djetetu koje je već razumjelo ono što mnogi odrasli nikada nisu:
šta znači voljeti svoju zemlju.
Halime…
Dok su tvoji vršnjaci sanjali lopte, školu, ljubavi — ti si nosio kante vode i torbe hljeba na prve linije, tamo gdje su ginuli tvoji rođaci, tvoji komšije, tvoji prijatelji.
Tvoje dječačke noge gazile su stazama gdje si prvi put trčao za leptirima, gdje si brao prve trešnje, gdje si maštao o prvom poljupcu… koji nisi stigao dočekati.
Nisi stigao, Halime.
Bijaše 8. juni 1992. godine.
Vrijeme ručka.
Na platou Plane — položaj, prašina, znoj, glad.
Tišina… čudna, neprirodna.
Kao da je cijelo nebo zaustavilo disanje.
I onda —
odjednom —
prva granata.
Direktno na Vratolom.
Pa druga.
Treća.
Četvrta.
Peta.
Tlo podrhtava. Srce se steže.
Krećem ka položaju — trčim kroz tišinu koja boli.
Na vrhu Vratoloma — krv.
Krv koja se slijeva niz lijeskovinu, niz zelenilo koje sada miriše na smrt.
S lijeve strane — dva mrtva borca.
I dijete.
Malo tijelo.
Tvoje tijelo, Halime.
Nikad prije nisam vidio smrt tako blizu, tako hladnu, tako surovu.
Nikad prije nisam izgubio dah u jednom pogledu.
Ne znam gdje sam. Ne znam ko sam.
Samo znam — rana se otvorila i nikada neće zarasti.
Ranjeni zapomažu.
Zovu pomoć, a ja — ne znam kome prije.
Komandantov glas cijepa tišinu:
“Četnici nadiru iz Balorda! Linija prazna!”
Prvi rov. Livada. Šuma.
Skačem.
Vidim ih — desetak neprijateljskih vojnika kako pretrčavaju.
Samo sedamdesetak metara smrti nas dijeli.
Pucam.
Municija nestaje.
Razmišljam da pobjegnem — ali kasno.
Jedan rafal — i ostajem prikovan za rov.
Panika.
Strah.
Smrt vreba iza svakog drveta.
I tada —
skoči neko na moja leđa!
Mislio sam — gotovo je.
Ali ne.
Bio je to Smailbegović Zizo.
Sa torbicom punom municije.
Punimo puške naizmjenično, pucamo, molimo Boga da izdržimo.
Molimo u sebi, molimo krvlju, molimo tišinom.
Trajalo je to, kažu, dva i po sata.
A meni — kao cijela vječnost.
Kada su naši napokon stigli — napustio sam rov.
Napuštam Vratolom.
Ali ti, Halime, ti ostaješ.
Ostaješ u meni.
Tvoje mrtvo tijelo nosim kao kamen oko vrata.
Tvoj zadnji osmijeh što ga nikad nisam vidio.
Proklinjem dan kad sam rođen.
Proklinjem ruke koje te nisu uspjele spasiti.
Od tada brojim dane.
Mjesec po mjesec, godinu po godinu,
prolaze proljeća, jeseni, zime, ljeta…
A rana ostaje ista.
Brojim ih — trideset tri.
Trideset tri godine bez tebe, Halime.
Čekam.
Čekam da neko iz tih udobnih kancelarija, iz tih ratnih udruženja, iz kabineta gdje se šuška papirima i ispijaju kafe — stavi bar jedan kamen.
Kamen sa tvojim imenom.
Ali niko.
Ne zbog zaborava.
Već zbog stida.
Zbog srama.
Sutradan — škola vrvi.
Sve novo, sve uglancano, sve uniformisano.
Traže izvještaj.
A ja?
Samo sam rekao:
“Idite svi u pizdu materinu.”
Jer šta da kažem?
Da je mali dječak, veći od svih njih zajedno, ostao sam na liniji života i smrti?
Laka ti zemlja, dječače bosanski.
Tvoje ime ja neću zaboraviti.
Tvoju priču ja neću pustiti da umre.
Halali nam, Halime.
Halali nam što nismo znali biti bolji.
El-Fatiha.
( Priča koja je morala biti ispričana)
Izvor:Stanovnici Breze
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax2012@gmail.com
