Nastavak suđenja za navodni ratni zločin na Čemernu

Nakon jednomjesečne pauze, danas je nastavljeno suđenje u predmetu Džemal Hadžić i drugi, poznatijem kao „slučaj Čemerno“, u kojem je 12 pripadnika Teritorijalne odbrane BiH i policije, iz Kaknja, Breze i Ilijaša, optuženo za navodni ratni zločin.

Pred Sudskim vijećem kojem je predsjedavala sudinica Minka Kreho, na današnjem ročištu svjedočio je Refik Bešlija, prijeratni stanovnik Korita, kojeg je početak ratnih zbivanja zatekao u mjestu Han Karaula, nekoliko kilometara udaljenom od njegovog rodnog sela.

U svom iskazu, on je objasnio da je tu živio sa suprugom Kosom i petogodišnjim sinom i da početkom ratnih zbivanja nije bio vojno angažovan jer je živio u selu u kojem su živjeli samo Srbi koji mu kao jedinom Muslimanu nisu vjerovali i čak mu rekli da tu „nije dobrodošao“, ali mu nisu vjerovale ni njegove prijašnje komšije Muslimani jer je živio sa Srbima.

Odgovarajući na pitanja tužioca Vladimira Simovića, svjedok Bešlija je ispričao kako je u vrijeme dešavanja na Čemernu bio u Han Karauli i da je to jutro čuo intenzivnu pucnjavu a potom se vidio i dim, ali da tamo nije bio i da ne zna detalje. Na traženje tužioca Simovića da kaže šta je o tome čuo od drugih, Bešlija je odgovorio da svoje svjedočenje ne želi zasnivati na razgovorima tipa rekla-kazala, na šta je tužilac rekao da je svjedok u svojoj izjavi datoj SIPI 11. septembra 2017. godine ipak pominjao neka imena.

Svjedok je to potvrdio, rekavši da je neke priče čuo od Jovanke Mičić koja se nekoliko dana nakon zbivanja na Čemernu pojavila u Han Karauli i koja je rekla da su Čemerno napali „Korićani“, ali da nije navela nikakva imena. U daljnjem svjedočenju Refik Bešlija je ispričao kako je zbog straha i osjećaja nesigurnosti sa suprugom i sinom noćivao u skloništu izvan kuće, i da je, iz istog razloga bio potpuno odvojen od svih i zato i nije dobijao nikakve informacije.

Nakon juna 1992. godine prvi put je bio na Čemernu 01.09.1992. kada su ga komšije Srbi, pripadnici VRS, opkolili njegovu kuću te zajedno sa suprugom i sinom uhapsili i kamionom povezli na Okruglicu u stanicu policije. Taj kamion svratio je do Čemerna kako bi povezao jednu od haubica koje su tamo bile. Njega, suprugu i sina koji je u tom momentu imao 5 godina, iz Okruglice su odvezli u Srednje, potom u Ilijaš, da bi narednih preko 6 mjeseci proveli u logorima „Planjina kuća“ u Semizovcu i „Kula“ kod Sarajeva. Tamo su ga strahovito tukli zbog Čemerna, tražeći pritom da im kaže ko je Tufo (jedan od optuženih), za kojeg Bešlija nikada nije čuo.

– Tako sam, ni kriv ni dužan, plaćao cijenu za nešto u čemu nisam učestvovao i o čemu nisam znao ništa – rekao je Bešlija.

Tokom ispitivanja svjedoka od strane tužioca Simovića, u jednom trenutku je došlo i do komične scene kada je sutkinja Kreho tražila da tužilac navede citat iz izjave svjedoka koji se nalazio na strani 5, što su zahtijevali branioci u formi prigovora, tužilac je to odbijao „jer je tek na četvrtoj strani“ i ta scena se ponovila nekoliko puta.

– Nalažem Vam da to pročitate kako bi znala da li da uvažim ili odbijem prigovor advokata Ferageta, u protivnom ću vas novčano kazniti za nepoštivanje Suda – zaprijetila je sada već vidno iznervirana sutkinja Kreho, nakon čega je tužilac pročitao traženi pasus iz kojeg se moglo jasno razaznati da je svjedok tada izjavio da su neka njegova priznanja bila silom iznuđena u logoru.

Također, svjedok je u više navrata ponovio da neki navodi u izjavi koju je dao SIPI ne stoje jer to on nije izjavio. Na tvrdnju tužioca da je izjavu potpisao, on je potvrdno odgovorio, ali je dodao da istu prije potpisivanja nije dobio da pročita. Ovakav slučaj se u dosadašnjim svjedočenjima ponovio više puta.

Nakon ročišta branioci optuženih, a i prisutni posmatrači, bili su vidno razočarani činjenicom da je tužilac Vladimir Simović svjesno zaobilazio činjenicu da je svjedok bio zatočenik logora i to sa suprugom i petogodišnjim djetetom, i da pritom nije razmišljao ni o relevantnosti takvog svjedoka, te da ni jednog trenutka nije pokazao nikakvu empatiju.

Međutim, vrlo je indikativno da nikada nije procesuiran niko zbog krivičnog djela zatvaranja današnjeg svjedoka, njegove supruge Bešlija Kose i njihovog tad petogodišnjeg sina, u jesen 1992. godine, maltretiranja i zlostavljanja istih što naravno Tužilaštvo BiH uopće ne zanima, a očito je da se radi o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva.

Zanimljivo je i to da je današnji svjedok, Refik Bešlija, bio samo jedan u nizu svjedoka koji nisu prisustvovali samom događaju od 10. juna 1992. godine, te su svjedočili na osnovu priča koje su čuli od drugih. Branioci optuženih nemaju odgovor na pitanje zašto to tužilac Simović radi.

Naredno ročište u ovom predmetu zakazano je za deveti mart.

Piše: Semir Spahić