Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax2012@gmail.com
“Majko, otvorila sam kapiju… al tebe nema”
(bajramska priča)
Kada je izašla iz auta i zakoračila na poznatu kaldrmu ispred stare kuće, srce joj je počelo kucati kao onda kad je bila djevojčica – kad bi trčala niz sokak dok je iz avlije mirisala majčina bajramska pogača.
Ali ovaj put…
tišina.
Kapija je škripnula. Isto kao i prije. Samo što sada nije bilo nikoga da vikne:
“Kćeri, došla si?”
Noge su joj drhtale dok je ulazila u avliju.
Travke su rasle tamo gdje ih majka nikad ne bi pustila.
Zidovi kuće gledali su je kao da i oni tuguju.
A ona… samo je stajala.
I disala teško.
U ruci joj bajramske hurmašice, pokrivene bijelom šamijom.
U očima joj – nebo puno suza.
“Majko… došla sam da ti čestitam Bajram. Al ti ne otvaraš…”
I tad je kleknula ispred vrata. Na iste one stepenice na kojima ju je majka posljednji put izljubila dok je govorila:
“Idi, dušo, idi za srećom. Samo mi dođi svaki put na na Bajram.”
Nema je više.
Nema više zvuka njezinog koraka po drvenom podu.
Nema više ničeg – osim uspomena.
A kroz suze, kćerka je šaptala:
“Bajram Šerif Mubarek Olsun, majko…
Oprosti što više ne mogu da ti kupim nove papuče.
Što ne mogu da ti donesem kahvu u krevet.
Što ti ne mogu poljubiti ruku i sakriti suze da me ne vidiš…”
Pogledala je ka nebu.
Kao da se tamo negdje nalazi ta žena što ju je rodila, dojila, podizala.
Što je dovila na sedždi da joj kćerka bude sretna – i sada tu sreću ne može podijeliti ni s kim.
Kuća je bila nijema.
Ali bajramski miris – onaj duševni, što ne izlazi iz duša gdje je bila ljubav – još se osjećao.
“Majko… tvoje jastuke niko ne dira.
Tvoje fildžane nisam pomjerila.
Samo tvoja ruka fali, da me zagrli…”
I dok su se jecaji miješali sa bajramskim tekbirima iz daljine, ona je prvi put shvatila:
Nema većeg bajramskog bola od onog kad majka više ne otvara vrata.
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN.
Tekst: Nefić Adis
