Bila su to neka druga vremena, kad su ulice Breze imale više ljudi nego automobila, kad se znalo ko gdje stanuje, i kad je svaki korak kroz našu malu kasabu imao svoju priču.
A jednu od tih priča nosila je zgrada u 29-tki, tiho, – kao što su to bili i Gavro, Milka i Živko Bunjevac.
To troje nismo zvali ni “komšije”, ni “penzioneri”, ni “stariji” – oni su jednostavno bili naši.
Ljudi koje si volio sresti, pa makar samo da im mahneš ili da im u prolazu kažeš: “Bog ti dao zdravlja komšija.” Jer oni su, bez da išta govore, govorili sve što čovjek treba znati o dobroti.
Živjeli su od penzije – ono taman koliko da prežive, ali ne i da se požale.
Svake zime klali su janje, kao da sebi kažu: “Eto, nek se zna da i mi živimo.”
Snalazili su se kako su znali i umjeli. Prodavali su cigarete, razmjenjivali zimnicu, komad sira za par domaćih jaja.
Nikad nisu tražili više nego što im treba.
I nikome nisu mislili zlo.
Gavro je nosio kapu, uvijek istu, već izblijedjelu od godina.
Milka uvijek tu blizu njega, s maramom na glavi, i s osmijehom koji je izgledao kao da zna nešto što mi ostali nismo stigli razumjeti. A Živko… pomalo je šepao, ali uvijek je stizao prvi i uvijek na vrijeme.
Šetali su Brezom kao što sve one dobre duše šetaju: polako, tiho, sigurno.
Držali su se za ruke, ne zato što su morali, već zato što su znali da zajedno imaju smisla.
Bilo ih je lijepo vidjeti. Ne zbog odjeće, ne zbog priče – nego zbog prisutnosti.
Njihovo prisustvo je bilo podsjetnik da još uvijek ima ljudi koji nisu nikud žurili, koji nisu nikome smetali, i koje smo svi voljeli… na onaj tihi način, bez riječi.
Zimi su nosili stara, ali čista odijela.
Ljeti su sjedili na klupi ispod bora, ili kod Pošte, komentarisali vrijeme i cijene mesa, nikad politiku.
Nisu znali za internet, ali su znali kako se pravi kompot.
Nisu znali za influensere, ali su znali kad treba pokucati komšiji i pitati: “Imaš li hljeba viška, da ne idem sad nizbrdo?”
I onda su počeli nestajati. Prvo Živko – bez buke, bez bolesti, kao da se samo umorio.
Gavro i Milka su još neko vrijeme šetali sami, ali svima nam je bilo jasno da je nešto puklo. Kao da su izgubili ritam. Kao da je neko iz pjesme izbacio notu.
Poslije je Milka tiho otišla.
Gavro je neko vrijeme sjedio sam na klupi, al’ nije bilo više snage ni volje. I kad je on prestao dolaziti , znali smo da se jedna era zatvorila.
Ne samo za njih, nego i za nas.
Odlaskom njih troje otišao je i dio svih nas.
Dio onog starog, poštenog, toplog… što se više ne pravi, i ne rađa često.
Zato danas, kad prolazim pored 29-tke, ili sjedim kod Doma kulture, pogledamo oko sebe – kao da tražim njih. Gavru, Milku i Živka. Ne da ih vidim, nego da se umirim.
Jer dok su oni šetali Brezom, činilo se da sve još ima smisla.
A sad…
Sad ih više nema.
I nije to samo što ih nema.
Nema više ni te šetnje. Ni kape. Ni Gavrine uspravnosti. Ni Milkine tišine. Ni Živkovog koraka.
Nema više ni njih troje.
Samo sjećanje ide. Polako. Kao i oni.
I ja znam da…
Nisu oni umrli.
Samo su prestali šetati.