Odlomak teksta iz knjige “Titovi rudari”.
Stasit čovjek koji puca od zdravlja, široka pleća, krupne rudarske šake, tvrde i žuljave, a ispod visokog čela blage, plave oči – takav je lik 35-godišnjeg rudarskog radnika Alije Sirotanovića, dvanaestostrukog udarnika koga danas pozna i slavi cijela zemlja.
Alija je krupan, jak čovjek. Osmijeh na njegovom licu kao da je vječan i odražava blagu narav i dobrotu, a sigurno i sreću čovjeka radnika koji je doživio velike uspjehe u našoj novoj stvarnosti.
Nema radnog čovjeka naše zemlje, a i mnogo rudara u inostranstvu, koji neće razmišljati o velikom radnom podvigu rudarskog radnika Sirotanovića.
Njegovo ime vezano je za oštru i upornu borbu kako bi se visoko podigla produktivnost rada u njegovom i u svim rudarskim oknima pa i na svim ostalim radilištima širom zemlje.
Ova borba nije tek od 24. jula – kada je Sirotanović, uz slabiju tehniku i mehanizaciju prebacio prvi rekord Alekseja Stahanova. Ovu borbu on vodi od prvog dana.
Među prvom trojicom-četvoricom udarnika, proglašenih u rudniku Breza, bio je i rudar Alija Sirotanović, koji od tada nikad nije izgubio časni naziv udarnika. Na svakom proglašenju pročitano je njegovo ime.
Alija Sirotanović je seljački sin, rođen u selu Orahovo. Otac njegov Arif naslijedio je već u imenu ono što je i bio – seoska sirotinja.
-Da si ti sjeo s mojom majkom – kaže Alija – pa da ti ona ispriča kakav je bio njihov život, onda bi tek vidio šta znači muka i nevolja….
Arif je izrodio pet sinova, sam je od jutra do mraka radio kod ih je podigao, a onda je radio sa njima. Radio je Arif i u rudniku u Varešu kroz prvi svjetski rat, kad je sav narod bio u bijedi. On je prvi Aliji pričao o rudarskom radu i životu.
Alija je u brojnoj porodici koja je brojala jedanaest članova sa zemljoradničkog posla prelazi u Željezaru Vareš. Radio je kao vozač kod peći i sve druge poslove, kasnije prelazi u ugljenokop u Brezi. Kasnije se odvojio iz očeve kuće, preselio u selo Trtoriće, bliže Brezi.
Alija Sirotanović je skroman čovjek iz koga je teško izvući riječi. On govori kratko i malo, bez trunka isticanja, govori o onom što je učinio, kao da je to najobičnija stvar, njegov redovan posao i zadatak. On govori o svojoj porodici sa pažnjom i ljubavi, govori o brizi za slabunjavu drugaricu koja se nalazi u odmaralištu, o svom sinu Mustafi koji dobro uči u školi, a želio bi da i on postane rudar, kopač uglja.
Alija priča živo o životu rudara prije rata.
-Zar je prije bilo kamiona za prevoz radnika od kuće do okna? Ja sam kroz šest godina svakog dana tri sata pješačio od kuće do rudnika i natrag. Pa, zar se moglo zaposliti bez janjca i drugih mita…. Ja sam lutao dugo dok sam dobio posao. Prijatelji rudničkih poslovođa su punili svoje torbe i džepove… Svaki radnik je morao platiti njima…. Pa zar je bilo čizama i radničkih odijela?
Alija se namrgodi zbog sjećanja na teške časove života, zagleda se nekud daleko, kao da hoće da vidi svu tamnu prošlost i nastavi:
-Mi smo bosi išli u rudnik, bosi ili u svojoj obući. Čizme nisu bile ni poznate, a gazili smo blato i vodu do koljena…. To je trebalo vidjeti… A danas kad dođe čovjek nanovo, već prvi mjesec se snabdije nekom obućom, a čizama imamo bar za ona mjesta gdje je najgore, gdje je blato ili voda…. Pa zar je bilo govora o rudarskom restoranu gdje čovjek za jeftine pare može jesti i piti, zar je neko i u snu sanjao o četvrtom obroku, koji dobivamo besplatno? A naše zarade? Ne treba o tome ni govoriti! Ali ipak svi rudari o tome govore. Ima ljudi koji rade u oknu 25 pa i 30 godina. Svi oni danas pričaju o našem boljem životu. Svi kažu: >> Prije nije na tebe niko ni gledao, Vukao si na grbači do smrti….<< Dolazili su po protekciji i mitu ljudi bez spreme na rukovodstvo, pa nisu dobro osiguravali, mnogo je ugljena otpadalo, rušilo se i ljude svakodnevno mlatilo u jamama…. I danas se nekad dogodi neka nesreća, ali gdje je ono prije kad si svakog časa strepio za život! A rad je i lakši danas. Prije nije svako radilište imalo mašinu za bušenje, a danas ima. I jače su mašine…. Pa koliko nam vrijedi pismenost! Evo ja sam naučio slova poslije rata, na kursu u rudniku, a tako i drugi. Danas svi rudari razgovaraju o boljem radu, kako bi dali bolji učinak. A bolji učinak – bolja zarada. To oni znaju ocjenjivati, jer im na isplatnoj listi sve piše. Pismenost je velika stvar. Sve mu piše na listi ili na tablama. I on vidi: >>Ako je nešto drugačije i bolje radio u ovom mjesecu nego u prošlom, zarada je skočila.<< Sve to danas rudari upoređuju i računaju… Prije nije ništa znao koliko je zaradio. Koliko su mu dali – toliko je. Danas on unaprijed zna, on čita, računa..
Alija razgovara rudarskim jezikom, kojim govore svi rudari. Taj jezik je još ostatak dominacije stranih kapitalista i osvajača u našoj zemlji. Ima tu mješavine njemačkog, francuskog, turskog…
–Gdje je prije bilo da direktor razgovara s radnikom na ferlezi (prozivanju) ko brat s bratom?, kaže Alija.
O rudarskom zanatu on također govori tim jezikom.
-Vidiš, cimpranje (osiguravanje gredom u oknu – od njemačke riječi cimer-soba) važna je stvar. Meni se nikad nije desila ni najmanja nesreća, a kao kopač odgovoran za ljude. Ja dobro zacimpram i zašoram (dio osiguranja gredama), a fale (daske) postavim, pa ako jelova trenica zapucketa, bježi, eto rušenja…. Možda je baš tu šarena (tanak plafon) pa hoće da se ruši.
O organizaciji rada Alija, kao nosilac borbe za visoku produktivnost priča:
-Rekao sam, danas se sve više rudari brinu za bolji – rad. Evo sad smo radili na tri radilišta…. Na dva u isto vrijeme – na jednom ja, a na drugom moj komorat (pomoćni kopač). Nema toga, da sada jedan jedini hunt (puni vagonet) leži u šturcu (zabačen ili zaboravljen na sporednom kolosjeku). Odmah ga vuče i to ko prvi dohvati, pa bio to laufer (vozač) ili ne bio – vagonet ode… Pa onda, mi danas ablezu (smjeni) ostavimo uvijek otpucan foret (otpucane mine i gotov ugalj za utovar) tako da vozači kad dođu ne čekaju bez posla, dok se mine zapale. O tome se svemu svi radnici brinu. A brinu se zato što vide da rade za sebe. Svi vide razliku od predašnjeg vremena, kad radnik nije imao nikakva prava…. Nije rijetko danas da se čuje razgovor o boljem radu, o majstorskom stavljanju mine. Znaš, ne smije se staviti mina gusto, već odmjereno. Svi znaju – manje šusa (pucnjava) veći foret, a ako pališ ugusto, manji je učinak…
Alija tako govori o svom metodu rada vrlo jednostavno, rudarskim jezikom, razumljivim samo za rudare…. Taj metod je brigadni sistem, koji je ključ uspjeha.
Alija je poslije oslobođenja bio na tromjesečnom kursu i položio ispit za kopača. Sav njegov život je krenuo od tada drugim pravcem. On je više puta iz okna odlazio u Beograd i Sarajevo na kongres rudara i na konferencije, odlazio u ostale rudnike, da prenese svoj metod rada.
Aliju Sirotanovića odgojila je Partija, i on je kao sin Partije postao nosilac jednog velikog pokreta – nosilac socijalističkog takmičenja za visoku produktivnost ne samo u ugljenokopima Jugoslavije, nego i na svim ostalim radilištima…
U čast godišnjice V kongresa Partije Alija je pošao u borbu da prebaci prvi rekord Alekseja Stahanova i uspio da ga prebaci za čitavih 50 tona uglja.
Poslije toga počinje slava rudnika Breza. Čitava zemlja upoznaje se sa podvizima i metodom rada Alije Sirotanovića. I odmah poslije dana se pokazalo da Alija nije sam.
U čast Oblasne partiske konferencije Sarajevske oblasti drugi sin radničke klase, Alijin drug i prijatelj, kopač Nikola Škobić pošao je da dade i dao je novi rekord. Prebacio je prvi rekord Stahanova za 64 tone.
Novi podvig kopača uglja Škobića zatalasao je još više trudbenike rudnika Breza i odmah poslije toga pojavili su se Mujo Bajrić, Omer Omerhodžić i Osman Buljetović – svi udarnici i dobri radnici. Oni su u jednom danu sva trojica prebacili prvi rekord Stahanova iako nisu dostigli Sirotanovića i Škobića uglavnom uslijed objektivnih teškoća.
Pokret Sirotanovića širi se. Odmah zatim počelo je novo takmičenje u Brezi, gdje je stiglo osam brigada iz svih rudnika Bosne i Hercegovine. Uz brigade novih Stahanovaca Bajrića, Oberhodžića i Buljetovića u borbu su stupile i brigade Ćamila Velića, Avde Salepčića, Franje Špoljarića, Atifa Jusića, Hamde Kadrića, Mehmeda Šehića. A tu su već u poslu i brigade Hasana Šukarića iz Mostara, Smaje Mujačića iz Kreke, brigade iz Banovića i drugih rudnika Bosne. Stigli su i pojedini rudari iz Srbije kao proslavljeni rudar Dušan Timotijević i drugi. Stigli su i rudari iz Hrvatske.
Breza je postala poprište velike bitke za bolji učinak, bitke za ugalj…. Breza je postala učilište rudara…
- Alija Sirotanović, udarnik 12 puta,
- Nikola Škobić, udarnik 12 puta,
- Stjepo Vidović, udarnik 9 puta,
- Franjo Špoljarić, udarnik 8 puta,
- Vejsil Jusić, udarnik 8 puta i
- Ibro Kulić, udarnik 3 puta.
Odlomak teksta iz knjige “Titovi rudari”, autor teksta Muhamed Konjhodžić, izdanje Oslobođenja.
Galerija slika iz knjige “Titovi rudari”..
