Na mjestu gdje su se sudarali zvuci granata i tišina molitve, gdje se smrt šunjala u tišini , tamo gdje su se i anđeli plašili da zakorače – tamo je ostao Željko.
Plana.
Petica.
Ime koje u Brezi još odzvanja tišinom teškom kao zemlja iz koje izrasta krvavo proljeće.
Najopasniji rov, gdje su mnoge mladosti zauvijek zatvorile oči.
Gdje su se snovi gasili brže nego što su izgovoreni.
Gdje je Željko, bez da je i trepnuo, dao ono najvrijednije – svoj život.
Nije on otišao jer je morao. Otišao je jer je volio.
Volio je svoj grad onako kako se voli majka. Bez pitanja. Bez cjenkanja. Bez zadrške.
Volio je one u čijim očima se ogleda isti sokak, isti dimnjak, ista škola, ista pjesma s radija iz ‘84.
Bio je onaj koji se prvi javlja. Onaj koji nikad ne traži više nego što daje.
Čovjek kojeg nisi morao pitati da pomogne – već si ga samo ugledao pored sebe.
Čovjek, ne od čelika, već od najčišćeg srca, koje je kucalo samo za druge.
I sada…
Jutros, na mjestu gdje je pao…
Na istom komadu zemlje natopljene junaštvom,
izrastao je maslačak.
Jedan mali, žuti, običan maslačak…
Ali za one koji znaju – on nije običan.
On je šapat sa neba.
On je podsjetnik.
Da novi život nikne tek kad se stari žrtvuje.
Da se neko mora ugasiti… da bi neko drugi mogao zasjati.
I dok maslačak pleše na povjetarcu,
kao da pozdravlja…
Grad?
Grad ne zaboravlja.
Jer heroj ne umire kad padne.
Heroj umire samo ako ga zaborave.
A Željko… Željko će živjeti dok god postoji onaj koji zna gdje je petica,
i zato što je tamo, zemlja – SVETA.
Piše: Stanovnici Breze
