Bilo je to neko drugo vrijeme. Vrijeme kad je u srcu više bilo mjesta za raju nego za podjele.
Kad nisi pitao kako se ko zove, ni kojem Bogu se moli, ni za koga glasa. Dovoljno je bilo da imaš osmijeh — i već si bio naš.
Skupili bi se nas pet-šest, natrpamo se u kombi koji više dimi nego što ide, ali ide. Ide niz Jadransku magistralu, vijuga između borova i sunca.
U đepu nema crvenog pasoša, znaš da ti ne treba.
Granice nema — jer država je jedna….Jugoslavija.
Hrana? Ma paradajz, hljeb i konzerva sardine.
Sve što ti treba da dan bude potpun. I možda koju ‘crvenu’ u džepu, taman da se nađe za pivu na rivi ili kuglu sladoleda kad sunce krene da prži.
Prenoćište?
Nađe se.
Uvijek se nađe. Ili te primi neka dobra duša iz Breze..Tad u to vrijeme, ljeti, više je bilo brezana u Gradcu nego u Brezi. Prepozna te, jer Breza je mala i svak svagog zna, pa kaže: “Ajde, jarane, uđi, imam sobu slobodnu.”
A nekad bi noćili kod kakvih Čehinja, koje su nas gledale ko egzotične divljake s Balkana, ali se nisu bunile.
Bile su to godine kad se srce nije dijelilo na boje ni nacije. Samo smo se svi družili..
A danas?
Danas se više ne zna ni ko je kome jaran.
Razdvojiše nas — po imenu, vjeri, stranci. Zeleni kmeri, crveni kmeri, sve ista govna.
Ne ide se više zajedno na more. Sad svako ide “svojim putem”, i kad se slučajno sretnemo negdje uz obalu, gledamo se kao stranci.
Ali, znaš šta? Još čuvam onu sliku iz kombija.
Nasmijani, znojavi, zbijeni jedan uz drugog — ali slobodni. U glavi mi šušti pjesma s kasete, ona stara “Ti si mi u krvi” ili “Ne spavaj mala moja” — i tad sve opet miriše na more, mladost i raju.
Eh, da se bar jednom još možemo spakovati svi u taj kombi. Da nestanu granice, pasoši i mržnje. Da bude opet kao nekad.
Jer raja je bila raja. A sad? Ni “R” od raje.
Piše: N.Adis
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax2012@gmail.com
