I sam pogled na onaj njen cvjetni kitnjasti balkon poigravao je njegovu utrobu:
-“Pa dobro, zašto se i to cvijeće zalijeva samo jednom na dan i to pred mrak!”
pomislio bi svaki dan kada bi već negdje od podne gledao u njega i čekao kad će se pojaviti ona. Gradska buka nikad nije jenjavala. Ta silna auta, tramvaji, autobusi, pješaci, đaci, penzioneri, stari i mladi…Svi nekud žure.
Ali, kada bi izašla ona sa onim velikim plastičnim bokalom da zalije cvijeće, sve bi utihnulo…sve bi stajalo…
Baš k'o da u gradu nema ni jedne mašine niti ijedne žive duše.
Živio je u zgradi preko puta. Iznajmljena garsonjera, jedna soba i u njoj neki stari kauč i uvijek izgužvana postelja na njemu, kuhinjica sa nagomilanim prljavim šoljama od kafe, tava sa ostacima davno pojedene kajgane, platna, palete, kistovi i boje i zbrkanost, neurednost samo su davali osjećaj da je to još jedna studentska iznajmljena gajba.
Kada je tražio sobu, nije tražio sa pogledom na zelenilo grada, niti sa pogledom na rijeku, tražio je najjeftiniju.
Ipak, imala je najljepši pogled. On se prepuštao njemu svakoga predvečerja. Izašao bi na balkon sa sobom noseći cigarete i tamne sunčane naočale kamuflaže radi. Sjeo bi na onu škripavu stoličicu i čekao. Pušio, odbijao dimove u kolutove, fićukao…
A onda bi se pojavila ona. On bi se šćućurio u onu stolicu i činilo se da na balkonu stoje samo dva znatiželjna oka pod onim tamnim staklima. Ona bi zaljevala svoje cvijeće, milovala ga, dodirivala, nekad mu pjevala, nekad mu pričala, a on bi se topio samo od te njene pojave. Kako je samo želio biti ta zelena biljka, bilo kakav cvijet, pa da se svojim korjenjem čvrsto ukopa u onu zemlju u saksiji i nigdje ne miče.
Dodirivala bi ga, milovala, pričala mu, a zimi ga unosila da ne uvehne…
Obuzimao ga strah od nekog čudnog priznanja samome sebi.
Šta ga je to svakoga dana tjeralo da je posmatra, šta mu se desilo pa je odgađao sve druge stvari pa čak i one bitne između pet i šest sati popodne, šta se sa njim tako vješto igralo kao sa lutkom na koncima…
Da li se to zaljubio?…
Ali, u koga?…
U nepoznatu djevojku, ženu, slobodnu, tuđu, nečiju…
A ona bi zalila cvijeće, pomilovala ga još jednom svojim pogledom i nestala iza vrata navlačući na njih tamne zastore.
Bio je zaljubljen…
Nenadano, neočekivano, tako tiho i neprimjetno ona se uvukla pod njegovu kožu.
-“Smiješno”
često bi mu zazvonilo u glavi. Odzvanjale bi i druge riječi – nezrelo, djetinjasto, glupo i opet smiješno…
Njegovu sobicu svakoga dana punile su slike…
Ona je bila njegova inspiracija…
Kako su se samo trošili dani tog vremena. Na sve što je, kao, bilo važno…
koncerti, derneci, bezazlena opijanja, ludovanja po gradu, nekad i učenja…
Trošilo se i vrijeme…
prolazilo…
Tako brzo pred očima proleti kist vremena pa oboji svako drvo u gradu u žutu, crvenu i onu rumenu boju…
A za njega se svezala jedna Maja. Dana nije bilo kad ona ne bi navratila makar na koju minuticu. Da ga pozdravi, prokomentariše pokoju sliku, zvirne u kuhinju i opet ode. Šta će i on. Nije je mogao otjerati s vrata. A i da ju je otjerao, ona bi se vratila. Vidilo se na njoj da joj je stalo.
Jednom je, znajući da ga nema, uzela ključ od gazdarice, pospremila mu sobu, skuhala ručak, oprala kistove…
Nije se iznenadio, samo je čekao dan kada će to Maja napraviti. Osjetio je on to, vidio na njoj, a ostao nekako hladan…
A Maja je bila strpljiva i čekala, sve dok mu nije uspila razbiti onaj ledeni okov što ga je obavijao.
Sa zimom, nestade i onog cvijeća sa balkona prekoputa pa se on nekako smiri…
Njegove slike svejedno su bile lijepe. Maja bi ga milovala, dodirivala, pričala mu, nasmijavala ga…
U jednom trenu pomislio je da je onaj isti cvijet u saksiji. ..
A s proljeća, onaj balkon prekoputa opet olista baš k'o da je sve ono cvijeće niklo preko noći iz onog betona. On se sav uznemiri, uzvrpolji, kao da ga je sa onim cvijećem čekalo neko novo iskušenje…
-“Halo, danas neću navraćati, idem sa mamom u neku kupovinu, hajd’ ćao…”
Bila je to Maja, završi razgovor onim ustaljenim “cmok”.
Ukočio se od same pomisli da će je nakon tog razgovora prevariti, samo ako oko pet, pola šest izađe na balkon…
Svejedno je izašao.
A ona…
Nikada nije bila lijepa kao tad…
Samo je zurio…
opijen, omađijan, otrgnut od ovoga svijeta…
Trznu ga, kada se zastor iza nje pomače i pojavi se visok, crn muškarac. Zagrlio je čvrsto i milovao njene ruke. Onda se spustio pored nje i poljubio njen stomak…
Ona se smijala, vesela, radosna, puna neke neopisive ljepote…
Vratio se u sobu i uzeo paletu i kistove…
i crtao…
crtao…
crtao…
Danima nije nikuda izlazio, a onda se jednom, kao iz neke jazbine, izvukao iz one sobe na balkon. Cvijeća više nije bilo, iako je proljeće već uveliko uzelo maha, a ni zastora…Stan preko puta bio je prazan.
Maja je i dalje navraćala, uvijek nasmijana i uvijek sretna. Uvijek mu pružajući ruke kao da je želila da počupa one korijene što su ga prirasli za nevidiljivo tlo. Vraćala mu je radost u život, poklanjala mu ljubav…
-“Mi ćemo biti zajedno, ustvari, mi ćemo ostati zauvijek zajedno, vidjećeš…
Još kad ti jednoga dana postaneš poznati slikar, a ja poznati pisac…
pa, šta ti je, ludnica…
Pričala je i pričala, pričala, pričala…
a onda je stala i zurila u jednu njegovu sliku:
-“Kako ovu nisam ranije vidila? Ova ti je slika najljepša dosad. Osjećam nekako da će te proslaviti, baš ova…
Ovaj balkon…i ovo cvijeće, a tek ova žena na njemu…
kao neka grčka boginja…
kao da nije sa ovoga svijeta…
Da, da dragi moj, vjeruj ti ženskom oku…
Idemo sad na kafu, a kad se budemo vraćali, kupićemo neke saksije i za ovaj tvoj balkon…”
