Bivši rudarski inspektor Ćamil Zaimović za Al Jazeeru tvrdi da se ne kupuju osnovni zaštitni uređaji koji trebaju ljudima na terenu.
Tekst objavljen u rubrici “Šta drugi pišu” preuzimamo s portala Al Jazeera.
Nakon vijesti o nesreći koja se dogodila u jami Raspotočje, među prvima koji su se našli pred ulazom u Rudnik mrkog uglja Zenica bio je i Ćamil Zaimović, bivši federalni rudarski inspektor, danas angažiran u službi za razvoj i projektovanje u Rudniku Breza.
Iako nije želio govoriti o situaciji u zeničkom rudniku, jer traje uviđaj i „nije trenutak“, govorio je o stanju sigurnosti rudara.
Novinarima koji su se okupili pred ulazom u rudnik mnogi su se požalili kako su nesreće u bh. rudnicima česte i da se isto tako često zataškavaju. Ima li istine u takvim glasinama?
Ovakve stvari su postale česte, iako nisu svakodnevnica. Posebno su postale česte u rudnicima koji su pod okriljem Elektoprivrede. Ne kupuju se osnovni zaštitni uređaji koji ljudima trebaju na terenu, pa se u većini slučajeva nesreće zataškaju.
Nedavno se upalio i metan u Kaknju, no srećom nije niko stradao, jer je plamen prešao preko ljudi. Kod otvaranja nove jame, također u Kaknju, povrijeđeno je sedam ljudi.
Zašto se zataškavaju nesreće u rudnicima?
Zataškavaju se takve stvari vrlo često. Umjesto da pitaju stručnjake, kupili su uglavnom opremu koja ne odgovara. Jednostavno je zapostavljena struka, kvalitetni inžinjeri su zapostavljeni, iako ih imao jako puno u rudnicima. Oni su distancirani, a postavljeni su poslušni politički kadrovi koji nisu sposobni ni kvalificirani za taj posao.
Direktori rudnika nemaju veze s rudarstvom, skoro nijedan od njih. Postavljaju se podobni ljudi, daje im se dobra plaća, a oni samo slušaju i drže radnike na cjedilu.
Sve stvari, ipak, izađu na vidjelo kad se dogodi nesreća, nadamo se ne i tragedija, poput ove u jami Raspotočje.
Ni to ne pomaže u našem društvu kad se dogodi nešto kao ovo u Raspotočju. Bio sam sinoć na mjestu događaja, ljudi su potreseni i ogorčeni, ali ni to ne pomaže.
Samo u rudniku Breza u posljednje dvije godine imali smo sedam smrtnih slučajeva, od čega četiri u jami i to se skoro zataškalo. Porodice ostaju na cjedilu, a za neke, koji su ovdje radili i više od 40 godina, uprava nije znala ni kad je dženaza bila.
Kakva je u takvim okolnostima, uopće, budućnost rudarstva u BiH?
Rudarstvo na ovaj način ne može opstati. Rudnici gomilaju gubitke, proizvodnja je slaba, ne otvaraju se novi reviri, a oni koji postoje su zapostavljeni i u njih se ide. Ostavljeni su samo zbog sigurnosti, ali tamo se „čačka mečka“ i đavo dolazi po svoje.
Sigurnost je kompletno zapostavljena u bh. rudnicima, posebno u rudnicima s metanom i ugljenom prašinom.
Ipak je rudarstvo jedna od ključnih industrijskih grana u Bosni i Hercegovini, pa se postavlja opravdano pitanje – ima li ono perspektivu?
Jednim preporodom i uvezivanjem sa energetikom moglo bi se napraviti da rudarstvo bude pravi zamajac za prevazilaženje krizne situacije i šansa za zapošljavanje, jer se u rudnicima može zaposliti ogroman broj proizvodnih kadrova. Što je više ljudi u proizvodnji veća je i sigurnost.
Proizvodnju se može uvijek negdje plasirati, iako su zapostavili kapacitete i uglja nema. Slabo pitaju bilo koju službu, pa i moju za razvoj i projektovanje. Marginalizovani su oni koji nešto znaju, a niko ne pita šta ćemo u budućnosti.
